Utorak, Novembar 12, 2019
Banner Top
ZABORAVLJENI: Država ne brine o hiljadama žrtava koje su mučene tokom rata u BiH

Ne želimo novac, nitko se ne želi obogatiti time što je bio mučen, ali tražimo svoja prava i odgovarajuću zaštitu. Zakon o zaštiti žrtava torture urađen još 2006. i do danas nije ratificiran
Tisuće Bosanaca i Hercegovaca koji su stradali u ratnim logorima još uvijek ne primaju pomoć od vlasti, jer su državni zakoni o žrtvama torture opstruirani politički zasnovanim etničkim sukobom.

FIkret Alić, danas izgleda kao zdrav sredovječni muškarac – ništa od mršave figure koja je 1992. godine snimljena iza žičane ograde ratnog logora Trnopolje. Uznemirujuća fotografija Alića, sa svojim mršavim licem i izbočenim rebrima, okružen drugim zatvorenicima u srpskom logoru, postala je jedna od najprepoznatljivijih slika rata u BiH.

Alić sada živi miran život sa suprugom i troje djece u gradu Kozarcu, u blizini Prijedora u sjeverozapadnoj BiH. Međutim, još se nije oporavio od vremena u pritvoru – “čovjek iza žice”, kako je postao poznat u BiH, zadobio je trajno oštećenje bubrega tokom njegova dva mjeseca zatočeništva.

Alić kaže da se još uvijek sjeća svega o svom mučenju, a iz sna ga i danas, nakon 27 godina, bude noćne more. Ono što ga ljuti jeste da država izgleda ne brine o njemu i drugim pritvorenicima i žrtvama mučenja rata 1992-95.

“Za 60 dana koje sam proveo u koncentracijskim logorima, od Keraterma do Trnopolja, nisam dobio nikakvu oznaku. Kao bivši zatvorenik, nemam čak ni pravo da dobijem odgovarajuću zdravstvenu zaštitu”, rekao je Alić za BIRN.

Alić je živio i radio mnogo godina u Danskoj, koja mu sada isplaćuje invalidsku mirovinu.

“Da nisam zaradio svoj prihod u Danskoj, bio bih kao i svaki drugi bivši zatvorenik u Bosni i Hercegovini – čovjek bez ikakvih prava”, rekao je on.

Žrtve politike

Zakon o zaštiti žrtava torture, koji je namijenjen za pružanje finansijske pomoći, pomoći za rehabilitaciju i druge beneficije, prvi put je izrađen 2006. godine. Drugi nacrt uslijedio je 2011. godine, a treći u 2017. godini. Nacrt zakona definira ratne zatočenike i ljude koji su bili silovani ili izloženi seksualnom nasilju kao žrtve torture, kao i oni koji su pretrpjeli fizičko zlostavljanje.

Međutim, zakon tek treba usvojiti, iako je BiH dužna da ga donese u skladu s Konvencijom UN-a protiv mučenja i drugih okrutnih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja i Europske konvencije za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja. 

U 2006. godini, Komitet UN-a protiv mučenja je, također, pozvao vlasti da odmah ratificiraju zakon, a Europska komisija, u svojim godišnjim izvješćima o napretku BiH ka EU integracijama više puta je izjavila da bi ga trebalo ratificirati čim prije bude moguće. Međutim, Vijeće ministara BiH još uvijek nije pristalo na to. Provedba zakona bila bi skupa – resorno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice procjenjuje da će biti potrebno 288 miliuna eura u periodu od 15 godina.

Međutim, Jasmin Mesković, predsjednik Saveza zatočenika BiH, koji je proveo 50 dana u logoru u Sremskoj Mitrovici u Srbiji 1992. godine, rekao je da žrtve torture žele samo priznanje za svoje patnje, te da bi finansijska reparacija mogla biti simbolična.

“Niko ne želi da se obogati zbog toga što je žrtva mučenja”, rekao je Mesković.

Činjenica da ne postoji zakon na državnom nivou, također, znači da ne postoji zvanična procjena broja ratnih zatočeničkih logora u zemlji ili broja žrtava torture. Savez pritvorenika smatra da je bilo 657 takvih logora, a možda i oko 200.000 zatočenika, prema procjenama tri udruženja ratnih žrtava.

RS odbacuje ideju o državnom Zakonu

„Patetično je, sramotno i neodgovorno da još uvijek nema zvaničnih podataka o ljudima koji su prošli kroz koncentracijske logore u Bosni i Hercegovini, ili su bili ubijeni u logoru, ili su bili raseljeni iz svojih domova ili umrli nakon napuštanja logora, rekao je Mesković.

Samo Sarajevo ima više od 55.000 članova koje je potvrdilo kao žrtve torture – status koji se postiže davanjem izjava najmanje dva svjedoka.

“Osnova svih problema bivših zatvorenika je nedostatak državnog zakona o žrtvama torture. Vjerujemo da zakon mora biti državni zakon, u skladu s međunarodnim standardima, i kao takav mora biti provediv. Ne razumijemo zašto još uvijek nije proslijeđen Parlamentarnoj skupštini BiH na ratifikaciju, bez obzira na ishod“, kazao je Mesković.

U Mostaru, u južnom gradu, postojala su dva tipa logora, koji su bili podijeljeni između Hrvata i Bošnjaka tokom rata. Na „zapadnoj“ strani, koja je bila pod kontrolom hrvatskih snaga, Bošnjaci i Srbi bili su zatočeni u logorima, dok su na „istoku“ logore vodili Armija BiH i tu su bili zatočeni Hrvati. Udruženje zatočenika u Mostaru djeluje na istočnoj strani sada ujedinjenog grada. Emir Hajdarević, član odbora udruženja koji je proveo 1,309 dana u logorima Heliodrom, Dretelj, Vojno i Sovici, vjeruje da državni zakon još uvijek nije ratificiran zbog etnički utemeljene politike zemlje, koja održava ratne podjele.

“Nažalost, u ovoj zemlji u ratu su bile uključene tri stranke, pa su tri strane u ratifikaciji bilo kojeg zakona”, objasnio je Hajdarević.

Bosna i Hercegovina ima dva politička entiteta, Federaciju u kojoj dominiraju Bošnjaci i Hrvati i Republiku Srpsku s većinskim srpskim stanovništvom. Republika Srpska posebno ne želi da se na državnom nivou formiraju nova ovlaštenja, jer bi se time osporila njena autonomija. Ovaj manji bh.entitet već ima svoj Zakon o žrtvama ratnih zločina i odbacuje ideju državnog zakona koji bi zamijenio vlastiti zakon.

“Jasno je da RS ometa ratifikaciju zakona na državnom nivou, jer je ratificirala entitetski zakon i ne želi da se nadležnosti prenesu na državu”, rekao je Hajdarević.

U međuvremenu, državno predsjedništvo ima tri člana, po jedan iz svake glavne etničke grupe (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), a nijedan zakon ne može proći kroz slično etnički podijeljeno Vijeće ministara na državnom nivou bez konsenzusa, što znači da svaka etnička grupa može blokirati napredak .

U ‘zapadnom’ dijelu Mostara, Karlo Marić, predsjednik Hrvatskog saveza ratnih zarobljenika Hrvata, koji je proveo devet mjeseci i 20 dana u logoru u Jablanici i 70 dana u samici, rekao je da ako BiH želi u EU mora se pozabavit usvajanjem spoenutog Zakona.

Pravda i osnovna prava

Marić  tvrdi da je usvajanje zakona obaveza iz poglavlja 23 zakonodavstva da se Bosna i Hercegovina mora uskladiti sa zakonodavstvom EU kao dio procesa pridruživanja – poglavlje koje se tiče pravde i osnovnih prava.

“Nažalost, budući da je napredak u ovome nevjerojatno spor, mnoge žrtve neće iskusiti moralno zadovoljstvo, niti nadoknadu za nematerijalnu štetu”, rekao je on.

U Republici Srpskoj, gdje postoji entitetski zakon o žrtvama ratnih zločina, predstavnici bivših zatočenika imaju drugačije mišljenje.

Vlado Dragojlović, koji je proveo sedam mjeseci i 16 dana u četiri logora pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane u Odžaku, Bosanskom Brodu, Slavonskom Brodu i logoru Donja Mahala kod Orašja, sada je član predsjedništva Saveza bosanskih Srba i predsjednik Udruženja logoraša Modriče i Posavine. On smatra da se tim pitanjem bolje bave entiteti, te da državi ne bi trebalo dati više ovlasti novim zakonima.

„Društvo je podijeljeno, kao i žrtve. Žrtve u Federaciji će me nazvati agresorom, a ja ću ih zvati kriminalcima. To je nepovjerenje koje stalno osvjetljava iskre”, kazao je Dragojlović.

Međutim, zakon u Republici Srpskoj, koji je ratificiran prošle godine, kritiziran je jer favorizira srpske žrtve. Ljudi drugih nacionalnosti koji su bili zatočeni u srpskim logorima u Republici Srpskoj tokom rata, ali više ne žive u entitetu, ne mogu dobiti nikakve beneficije po zakonu.

Ministar rada i ratnih veterana i zaštite osoba s invaliditetom Republike Srpske, Duško Milunović, inzistirao je da ne postoji ustavna osnova za zakon na državnom nivou.

„Usvajanjem ovog zakona na državnom nivou, došlo bi do transfera nadležnosti s Republike Srpske na nivo Bosne i Hercegovine, suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i pristanku entiteta“, rekao je Milunović.

Međutim, bh. ministrica za ljudska prava i izbjeglice Semiha Borovac izjavila je da država mora osigurati da se svim žrtvama torture u zemlji daju jednaka prava.

“Jedini način da se osigura jedinstvena zaštita svih žrtava torture u Bosni i Hercegovini je usvajanje državnog zakona. To je u skladu sa preporukama Komiteta UN protiv mučenja”, tvrdi Borovac.

Sociolog Slavo Kukić izjavio je da neuspjeh u usvajanju državnog zakona i spor oko zakonodavstva RS-a pokazuje da je bh. društvo nezrelo i još uvijek treba pomoć međunarodne zajednice.

„Ne može biti razlike između građana neke zemlje u zavisnosti od toga gdje u državi žive… Zakon mora biti ratificiran za sve građane iste zemlje, prema kojima svi imaju ista prava“, tvrdi Kukić.

Žrtve seksualnog nasilja

Zihnija Bašić iz Kaknja uhićena je u Sarajevu od strane policije bosanskih Srba u prosincu 1995. godine, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat.

Bašić je 22 dana proveo u logorima na Ilidži i Kuli u Istočnom Sarajevu, gdje je bio seksualno zlostavljan u pritvoru. Ali danas, kao muškarac koji je preživio seksualno nasilje, on nema prava na naknadu ili beneficije, jer Zakon o zaštiti žrtava mučenja još nije ratificiran – i kao čovjek koji živi u entitetu Federacija nije službeno priznat kao žrtva rata.

Međutim, žene koje su preživjele silovanje u ratu i seksualno zlostavljanje su priznate kao žrtve rata kroz Zakon o civilnim žrtvama rata u Federaciji.

“Teško mi je da govorim o tome kako se osjećam i kroz šta sam prošao. Svi nosimo tešku traumu s nama. Psiholozi i doktori su me spasili od ponora. Pomogli su mi da pričam o svemu što sam proživio nakon više od 20 godina…, a bilo je i razmišljanja o samoubojstvu, unatoč podršci moje obitelji“, rekao je Bašić.

Bašić je jedan od 275 muškaraca koji su pretrpjeli seksualno zlostavljanje i koji su se prijavili za pomoć udruženju Žene žrtve rata u Sarajevu. Predsjednica ovog Udruženja Bakira Hasečić rekla je da muškarci koji su bili žrtve silovanja i seksualnog nasilja ne žele da razgovaraju o tome šta im se desilo i da im je to teško objasniti svojim obiteljima.

„Očigledno je da ne postoji politička volja da se takav zakon ratificira, posebno ako je na državnom nivou. 2005. godine pokušali smo donijeti Zakon o silovanim i seksualno zlostavljanim ženama na državnom nivou. Međutim, nije postojala politička volja iz Republike Srpske“, dodala je ona.

U Republici Srpskoj registrovano je 1.803 žena žrtava rata, od kojih je 696 žrtava silovanja. Iz ogranka Udruženja žena – žrtava rata u Republici Srpskoj izjavili su da se entitetski Zakon o zaštiti žrtava ratnih zločina Republike Srpske samo djelomično primjenjuje.

 “Administracije u nekim općinama ne rade svoj posao kako treba, a žrtve su uznemirene”, kaže Božica Živković Ralić, predsjednica udruženja.

“Kada je riječ o ostvarivanju prava žena žrtava torture u Republici Srpskoj, situacija je deset puta lošija nego u Federaciji. Oni ovdje ne znaju ništa, niti im je stalo. Oni će dati obećanja, ali ništa neće biti učinjeno kada je u pitanju novac“, istakla je Živković-Ralić.B.K.

Tags: , ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS