" />
Petak, Septembar 20, 2019
Banner Top
Vjernik se brine samo o onome što će mu koristiti i ne gubi vrijeme na ono što je za njega nevažno

Islam je Allahova vjera od Adema, a.s., pa do posljednjeg Njegovog odabranika Muhammeda, s.a.v.s., uvijek, kroz svaku objavu, utemeljena na dvije komponente: vjerovanju, čistom monoteizmu – priznavanju da postoji samo jedan Bog – Allah Uzvišeni, Koji nema sudruga i niko Mu ravan nije, i Šerijatu – vjerozakonu, koji se razlikovao od jednog ummeta do drugog, a uređen Allahovom mudrošću onako kako i odgovara zasebnim potrebama i općim stanjima svake zajednice.
Vjerovanje je unutarnja stvar čovjeka, skrivena u srcu koju poznaje samo Gospodar tajnog i javnog, dok se šerijat – islamska praksa, u leksici često samo ”islam” kao formalni, vidljivi, obredoslovni i praktični oblik vjere, ne može sakriti, nego se zapravo traži njegovo očitovanje i dokazivanje u javnosti i međusobnom ophođenju muslimana jednih s drugima, kao i u odnosu s nemuslimanima, te sa živom i neživom okolinom.

Krivi su pojedinci

Islam kao Allahova vjera sam po sebi je lijep i privlačan, ali ako ga posmatramo kroz ponašanje i djela pojedinaca muslimana, tada se može zapaziti ružna slika i steći pogrešan dojam o islamu. Problem tada nije u islamu, on je savršen i bez ikakve mahane, nego u pojedincima koji ga pogrešno i krivo interpretiraju ili u praksi sprovode. Zato je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kroz mnogoborojne hadise podsticao na izgradnju i uljepšavanje individualnog ili personalnog islama, što ustvari potvrđuje tezu da svako ima svoj osobni islam koji pokazuje i manifestira svojim djelima. Taj osobni islam se može popravljati i dotjerivati, sežući ka vrijednosnom vrhuncu onog pravog, neiskrivljenog, potpunog islama kako ga predstavlja harf Objave i u praksi pokazuje Muhammed, s.a.v.s., koji nam, pak, u izgradnji vjerovanja i formalnog islama, odnosno dobročiniteljske i ibadetske prakse treba da bude prvi i temeljni uzor, učitelj i vodič.
U hadisu koji je zabilježio Buharija, u predaji od Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada rob prihvati islam (vjeru), a onda svoj (osobni) islam uljepša (ustabili, potvrdi), Allah će mu oprostiti sve prijašnje grijehe koje je učinio…” (Sahihul-Buhari, hadis br. 41), što potvrđuje da svi osobno predstavljamo i manifestiramo neki svoj lični islam: lijep ili bez tog poželjnog epiteta, dok u drugom sahih hadisu, koji ćemo i prokomentirati, stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., podstičući na izgradnju osobnog islama, kazao: ”Od lijepog islama čovjeka je da stavi ono što ga se ne tiče.”

Znak ljepote islama

Hadis svojom jasnom i formalnom tekstualnom porukom govori o jednom znaku preko kojeg se može prepoznati i primijetiti ljepota nečijeg osobnog islama i prihvatanja islamskog ubjeđenja i prakse za životno opredjeljenje i način uspostave odnosa sa drugim ljudima i okolinom uopće. Poimanjem hadisa kroz tu prizmu, on se može uzeti kao regulator ispravnog vjerovanja svakog pojedinca, koje neće biti ispravno i sazdano na čvrstim i pouzdanim temeljima sve dok dotični pojedinac u svojoj praksi ne pokaže ovakvo ponašanje kakvo se traži u hadisu – da se brine samo o onome što će mu koristiti, a da neće gubiti energiju i vrijeme na ono što je beskorisno i za njega nevažno. Drugim riječima, nijedan pripadnik islama neće ispravno očitovati svoju islamsku praksu, na onaj način kako nas poučava časni Vjerovjesnik, s.a.v.s., niti će okusiti slast imana kao vrhunac srčanog ubjeđenja, sve dok ne počne primjenjivati ovaj hadis, pa mu on bude jedna od usvojenih normi ponašanja, ili će, u slučaju neusvajanja hadiske poruke, u najblažem obliku to biti znak nepotpunosti njegove islamske prakse i slabosti imana.
Hadis također podstiče muslimane da iskoriste darovano im vrijeme i svaku priliku koja im se ukaže u činjenju dobra i obavljanju ibadeta, srčanih i tjelesnih, jer je upadanje u zamku nevažnog, beskorisnog i onoga što nas se ne tiče, makar gubljenje dragocjenog vremena koje se nikada ne može vratiti ili nadoknaditi, ako to nije i prva stepenica za grijeh, loše i poniranje u jamu gafleta – nemarnosti i zaborava na Allaha Uzvišenog, gdje će nam društvo činiti, ko drugi do Iblis i pogana družina njegova.

Usavršavanje u vjeri

Iz riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ”Od ljepote islama”, izvlačimo važnu poruku, koja je ujedno i poziv, da pravi musliman, koji se brine o svojoj vjeri i svom ponašanju, razmišlja i pazi kako da unaprijedi i poboljša kvalitet svojim djelima, svom ponašanju, učvršćujući time i iman i svoje korake na Pravome putu. Poziv zanemarivanja i izbjegavanja onoga što nas se ne tiče, naizgled je mali i ne tako značajan i utjecajan na cjelokupno ljudsko životno djelo i dobročinstvo, ali se u tome krije nit konstantnosti: onaj ko svakodnevno izbjegava nevažno i nekorisno, usmjerit će svoj imanski i ibadetski potencijal na korisno, pa će iz tog malog zrna izniknuti polje zlatnoga klasja, koje će od sjetve do sjetve donositi ”tone” dobročinstva i hajra, pa time postati putokaz drugim ”sijačima” i hrana slabima i nejakima u vjeri, koji će se, uz milost Milostivog, okrijepiti i okrenuti ka izvoru spasa – Objavi pravoj. Taj zadivljujući fenomen samoizgradnje, usmjeravanja ljudskog djelovanja na korisno i konstantnog izbjegavanja onoga što nas se ne tiče, istovremeno suzuje staze zla, grijeha i umanjuje družinu smutljivaca, koji, uplićući se u ono što ih se ne tiče, često izazovu sukobe, neprijateljstvo, mržnju i zavist među ljudima, a nerijetko i među samim muslimanima. Izbjegavanje i ostavljanje onoga što nas se ne tiče je pohvalan čin, put jačanja imana i izgradnje islamskog bontona, ali se u kontekstu hadiske konstatacije nazire i sud da je uplitanje u ono što nas se ne tiče: ružno, nekulturno, neprimjereno muslimanu i, u krajnjoj konsekvenciji takvog ponašanja, pokuđeno ili, čak, i zabranjeno, jer hadis direktno podstiče na dobro, ali indirektno osuđuje i kritikuje suprotno ponašanje.
Cilj hadisa je da usmjeri i identificira ličnost muslimana, da ga naslika u praksi jasnog i opipljivog, shvatljivog i dokučivog za običnog i prostog beduina, ali i za najvećeg znalca i umnika, te stoga i ostaje ograničen u pobrajanju osobina kojima musliman uljepšava svoju islamsku praksu, kako bi to ”beduin” lahko razumio i bez muke primijenio u praksi, a ”alim” povezao, razložio, protumačio i uzidao u predivni i sveobuhvatni mozaik islamskog zakonodavstva, a potom prenio marljivim učenicima i tragačima mudrosti u halci iluma i vaza, koji su došli naučiti propise vjere, ponukani, možda, baš ovim hadisom, jer on poziva i na izučavanje korisnih znanosti i stjecanje korisnih zanata i zanimanja, a zanemarivanje svega što čovjeku i zajednici neće koristiti ni na dunjaluku niti na Ahiretu.

Dalje od tuđe privatnosti!

U opširnijoj analizi hadisa možemo zaključiti da on indirektno poziva i na poštivanje individualne, porodične ili grupne privatnosti, kao što se u islamskoj etici nekada traži i uvažavanje osjećaja pojedinca, naprimjer u situaciji sašaptavanja dvojice u prisustvu trećega, kada se sašaptavanje – radi očuvanja odnosa, čiste savjesti i mogućnosti moralne uvrede – zabranjuje. Tako se i uplitanje u nečiji odnos, razgovor, problem ili nešto slično može smatrati povredom vjerom zagarantirane privatnosti, ako je u pitanju slučaj koji se nas ne tiče. Ovdje ćemo samo napomenuti da musliman treba da bude općekoristan, na usluzi muslimanima, pa ako želi da se kao savjetnik, stručnjak, iskusniji po nekom pitanju, uključi u nečiji individualni ili grupni problem, onda da to bude samo s namjerom da popravi stanje, te čim uvidi ili mu bude prigovoreno da, zapravo, pogoršava situaciju, obavezan je da se povuče i uputi dovu Allahu Uzvišenom da taj problem ili situaciju usmjeri ka dobru i bezbolnom okončanju.
Poslanik, s.a.v.s., u izrečenom hadisu požuruje ljude u činjenju dobročinstva i onome što će najviše koristiti na Ahiretu, a upozorava na bezvrijednost nemara i zamaranja onim što ne utječe na nas, niti je njegovo postizanje ili okončanje u našem interesu, ma o čemu se radilo. S druge strane, Vjerovjesnik, s.a.v.s., kao što nas odvraća od nekorisnog i onoga što će nam štetiti, poziva nas na brigu i interesovanje o onome što će nam koristiti kao pojedincima i kao muslimanskoj zajednici. Bodri nas da vodimo brigu o sebi, svom ekonomskom, političkom, vojnom i znanstvenom statusu i položaju tamo gdje živimo, ali i u svijetu općenito, jer to je naš interes, a ko će se o njemu bolje starati nego mi?! Drugi će ga pokušati omalovažiti, poljuljati, zanemariti, ali ako budemo dosljedni sljedbenici Poslanika, s.a.v.s., i njegove upute iz ovog hadisa, onda nema potrebe da se bilo koga bojimo ili zbog nečega brinemo, jer mi, oslanjajući se na Allaha, pazimo na sebe.
Hadis nas, isto tako, pored poruka koje smo spomenuli, uči da musliman u životu mora imati cilj kojem teži, program na osnovu kojeg će ostvariti zacrtani cilj i plan po po kojem će urediti i postaviti prioritete, zasebne zadatke, način njihove realizacije i sredstva kojim će se koristiti, te vremenski okvirni pregled u kojem će stremiti do postavljenog cilja. Jednostavno kazano, musliman je putnik koji se ne obazire na ono nevažno i beskorisno što se događa pored puta kojim ide do svoga cilja.
Na kraju komentara odgovorit ćemo na pitanje koje nam se samo nameće: šta musliman, ustvari, treba da zapostavlja, zanemaruje i odbacuje, a o čemu treba da se brine, interesuje i poklanja mu pažnju, vrijeme i trud? Konkretno, musliman će zapostavljati, izbjegavati, zaobilaziti i ostavljati sve ono što je vjerom zabranjeno i uopće štetno, zatim ono što mu neće koristiti pa makar bilo i dozvoljeno, ostavljat će sumnjivo i, na kraju, ono manje vrijedno ako je u prilici da uradi neko veće dobro. Musliman će također izbjegavati i ostavljati ono što ne može promijeniti, makar i loše bilo, ali će ga prezirati srcem, a društvo i vlasti opominjati i pozivati da to zlo oni suzbiju. Zaobilazit će ono što nije u domenu njegovih mogućnosti, nadležnosti i ovlasti, te ono od čega nema koristi on kao pojedinac ili društvo za čije se principe i ideale bori.
A svakog muslimana se, pak, tiče vjera, znanje, ibadet, dobročinstvo, lijepa riječ, častan i halal posao, stanje muslimana, pravda, promicanje istine, borba za bolji ekonomski položaj zajednice…, tj. sve od čega će imati nagradu kod Allaha Svemilosnog. Zato naučimo ovaj hadis napamet, upamtimo neku njegovu poruku, a onda uljepšajmo svoj islam dobročinstvom – time ćemo smjelije stajati pod zastavom Muhammeda, s.a.v.s., na Sudnjem danu, a istovremeno ćemo kroz svoju islamsku praksu, bez ijedne riječi, druge muslimane upozoravati na njihove eventualne greške, a nemuslimane pozvati u okrilje prave vjere. Allahu Milostivi, uputi nas na dobro i budi zadovoljan s nama!

Izvor: Ismet Purdić/Saff.ba

Tags: ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS