" />
Utorak, August 20, 2019
Banner Top
Tužilaštva godinama nijema na počinjene ratne zločine u Goraždu

Iz Bosansko-podrinjskog kantona ukazuju na propuste u realizaciji Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina. Ni nakon više od dvije decenije od agresije, za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u ovom dijelu BiH nijedan predmet nije procesuiran, dok istovremeno traju procesi protiv pripadnika ARBiH.Opsada Goražda, tzv. zaštićene zone UN-a, sa oko 70. 000 stanovnika, od čega je više od polovine protjeranih iz susjednih općina, trajala je 1.336 dana uz sistematsko granatiranje i druge vrste tortura čiji su rezultat hiljade ubijenih i ranjenih civila. Za počinjeni zločin nad civilima, ali i masovna ubistva djece u ovom gradu, niko nije odgovarao.

Muamer Džananović iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, podsjeća da je tokom opsade Goražda ubijeno i ranjeno više od 550 djece, dok je prema najnovijim istraživanjima koje vrši, na prostoru regije gornje Podrinje ubijeno više od 400 djece.

Masovna ubistva i zločini

“Samo tokom operacija Mač 1 i 2 iz juna 1993. ubijeno je 10, a ranjeno 30 djece, dok je za vrijeme operacije “Zvijezda 94″, u kojoj su učestvovala tri korpusa VRS, među stotinama ubijenih i ranjenih civila ubijeno i 20 djece, a 53 ranjeno. U napadu na Goražde, na osnovu snimljenih naređenja koja su izdavana UKV vezom jasno je da su birani ciljevi. Nema sela koje je palo pod kontrolu VRS da nije izvršen neki oblik zločina za koji niko nije odgovarao”, tvrdi Džananović.

Samo jedan od zločina bez kazne počinjen je u goraždanskom naselju Lozje, za što postoji dovoljno dokumenata za utvrđivanje odgovornosti.

“22. maja 1992. teški zločini izvršeni su u Lozju. Taj dan stanovnike ovog naselja srpske snage su probudile u zoru, započeli su okupljanje, zatvaranje, maltretiranje i ubijanje bošnjačkih civila. Među više od 40 žrtava zločina je i 11-godišnja Advira Šahman. Iz Plana izvođenja napada na Lozje i okolna sela jasno se vidi da je potpisnik naređenja načelnik štaba Jovo Mitrović, a napad je odobrio Brane Petković, tada komandant štaba TO. Iz naredbe se vidi da su pripreme jedinica počele 21. maja 1992. u 10:00 sati, da su trajale do 22. maja, a zločini su počeli u 5 sati ujutru”, ispričao je Džananović.

Nevjerovatnim se čini da niko ne traži odgovornost komandanata brigada koje su učestvovale u napadima na Goražde, poput Rade Danilovića, komandanta 80. motorizovane brigade JNA koji se 2006. pojavljuje u Hagu kao svjedok odbrane vukovarskoj trojci za zločin u Ovčari.

Naredili ubistva civila

“Tužilac je problematizirao Danilovića kao svjedoka koji je odgovoran za granatiranje Goražda, međutim sudija u tom procesu je zaključio da to nije smetnja, jer su se ti događaji dešavali dvije godine poslije i u drugom sukobu. Naredba koja nije prezentirana pred ICTY je iz oktobra 1993. kada Rade Danilović, komandant 3. PLBR, naređuje: ‘Molim dejstvo artiljerije po gradu Goraždu u 17 sati 18.10.1993. godine u cilju odmazde za devet poginulih boraca 3. PLPBR’. Danilović se 2013. pojavljuje i kao svjedok odbrane Kornjači pred sudom BiH za zločine u Čajniču i nije ni problematiziran kredibilitet čovjeka koji je bio komandant, eto koliko temeljito i na koji način se radi pred domaćim pravosuđem. Kredibilitet i nepouzdanost ovakvog svjedoka su morali biti dovedeni u pitanje”, tvrdi Džananović.

On tvrdi kako je Čajnička brigada VRS bila specijalizirana za izvršavanje zadataka koji su podrazumijevali činjenje zločina.

“To dokazujemo i naredbom koju je izdao Dragiša Masal, komandant TG Višegrad, 11. februara 1993. komandi 3. PLBR Čajniče u kojoj stoji: ‘Odmah otpočeti dejstvo artiljerije po rejonu Goražda i po neparnim satima sa po 2-3 projektila. Dejstvo prekinuti u petak 12. 2., a u subotu 13. 2. ostvariti jaku koncentraciju vatre po rejonu pijace u Goraždu’, dakle, radi se o naređenju za dejstvo po civilnim ciljevima. Analizirajući građu pripadnika ARBiH iz sastava IBOG-a, nikada nisam naišao na ovakvu niti na ijednu sličnu naredbu”, kazao je Muamer Džananović.

Međutim, do danas su pred Sudom BiH četiri pripadnika Armije RBiH iz Goražda osuđeni za ratni zločin protiv zarobljenika, dok su još četvorica osuđena za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na ukupno 70 godina zatvorske kazne. Za dva pripadnika Armije RBiH u Goraždu donesena je oslobađajuća presuda po optužnici za krivično djelo protiv ratnih zarobljenika. 

Trenutno se vode dva sudska postupka protiv četiri pripadnika Armije RBiH i policije u Goraždu po optužnicama za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Tužilaštvo BiH je predalo Sudu BiH na potvrđivanje optužnice protiv pet pripadnika Armije RBiH za zločin protiv ratnih zarobljenika, koja je potvrđena 5. februara 2019. godine. Nezvanično, vode se još četiri istrage Tužilaštva BiH protiv pripadnika Armije RBiH za ratne zločine protiv civilnog stanovništva srpske nacionalnosti.

Negiranje zločina i genocida

Muamer Džananović tvrdi kako Goražde predstavlja trn u oku jer se jedino uspjelo odbraniti od velikosrpskog agresora te da je iz tih razloga na snazi radikalno negiranje bilo kakvih zločina, pokušaj revitalizacije historije, za što će poslužiti i masovno procesuiranje pripadnika ARBiH. On podsjeća da je Podrinje stoljećima bilo na meti veliksrpskih ciljeva, kao prostor iz kojeg je trebalo eliminisati Bošnjake.

“Radovan Karadžić, predsjednik RS-a i vrhovni komandant VRS, početkom rata je naglasio da je 3. strateški cilj eliminisanje Drine kao granice među srpskim zemljama, a protjerivanja Bošnjaka i Hrvata iz njega se podrazumijevalo. Sve to je u skladu s onim što su prvi saradnici Slobodana Milioševića, kao što je Mihalj Kerteš, govorili ljudima preko kojih su naoružavali dobrovoljce u Podrinju. O tome Miroslav Deronjić pred ICTY-em svjedoči da mu je kazano da će ’50 km zapadno od Drine sve biti srpsko, čisto srpsko..’ Nakon svih zločina i dešavanja u Podrinju, u kojem je izvršen genocid nad Bošnjacima, od Bijeljine i Zvornika do kompletnog gornjeg Podrinja jasno je da se taj cilj ostvario. Danas su Bošnjaci skoro apsolutna manjina u većini podrinjskih općina, dakle velikosrpski projekt je realiziran” ističe Džananović.

Kako u miru završiti ciljeve koji su započeti ili nisu završeni u ratu, precizirao je Memorandum 2, dokument koji je 2011. godine izradila SANU. 

“Cilj je kroz različite načine djelovanja umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja te da se ‘optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova’ Srbija stavi u ravnopravan položaj s državama u okruženju. Jasno je dakle da je ovim dokumentom izvršen utjecaj te da se desio i zaokret u načinu političkog djelovanja predstavnika srpskog naroda u BiH pa je to najvidljivije na ponašanju predsjedavajućeg predsjedništva BiH. Njegovi stavovi o Mladiću i Karadžiću prije 15-ak godina i stavovi danas potupno su suprotni. Uopće nije slučajan utjecaj na tužilaštvo i radikalan zaokret prema masovnom podizanju optužnica i broju procesa protiv pripadnika ARBiH”, smatra Džananović. 

Prema Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina koja je usvojena 2008. do kraja 2015. godine najsloženiji i najprioritetniji predmeti ratnih zločina već su trebali biti procesuirani, dok ostali predmeti ratnih zločina trebaju biti procesuirani u roku od 15 godina (kraj 2023.)

“Podatak da je više od 500 neriješenih predmeta ratnih zločina i da više od četiri hiljade poznatih počinitelja čeka na procesuiranje u institucijama bh. pravosuđa je nevjerovatan. Meni je paradoksalno da se kritikuje ta strategija, a ne kritikuje se rad tužilaštava do 2008. Većinu najsloženijih i najprioritetnijih zločina trebalo je procesuirati do tada”, zaključuje Muamer Džananović iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Tags: ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS