" />
Utorak, Juli 23, 2019
Banner Top
Srbi ne vide svoju budućnost u BiH, ali gdje su Hrvati u svemu tome?

U Hrvatskoj je s ljudima prilično teško razgovarati o tzv. osjetljivim temama, ne samo zbog neke vrste urođenog, Hrvatima tako svojstvenog instinktivnog straha od nezamjeranja političkim elitama, već, na žalost, i zbog pomanjkanja nužne duhovne hrabrosti za iskazivanje svojih stavova ukoliko se razlikuju od onih zadanih i uvriježenih – nerjetko utemeljenim na običnim stereotipima. Onaj vječiti lažni sram od toga „što će ljudi reći“ guši naš narod do te mjere da je postao pasivna amorfna masa za olako i potpuno nekritičko prihvaćanje tuđih na uštrb svojih nacionalnih interesa, piše “Geopolitika.news“.

U tom smislu bio bih slobodan reći (pritom uvjeren kako ne griješim) kako sadašnje srbijanske političke i intelektualne elite, iznova, poput onih u vrijeme Slobodana Miloševića, potpuno griješe u modalitetu formiranja srpskih političkih odnosa s Hrvatskom, i da one isto, kao nekada Milošević, vode tvrdu nacionalističku vanjsku politiku od koje se svatko normalan, htio ili nehtio, primoran braniti. A upravo su s ovakvom hrvatskom „internacionalističkom“ i „globalističko-liberalnom“ političkom garniturom na čelu zemlje od 2000.g. na ovamo, imale idealnu šansu za puno lakše „guranje“ svojih nacionalnih interesa nego što to sada na silu žele postići prtuhrvatskom šovinističkom histerijom. Ali hvala službenom Beogradu na njegovoj gluposti, barem dok se i mi u Hrvatskoj ne riješimo svojih vlastitih gluposti i njezinih političkih predvodnika.

Zašto sam napravio ovaj, naizgled neuobičajen uvod za geopolitičke analize kojima se u glavnini bavim? Jednostavno zato što mislim kako je itekako potreban s obzirom na dežurne kritičare koji će se nakon ove današnje teme sigurno osjetiti prozvani da reagiraju. Ako to čine iz neznaja tj. vlastitih uvjerenja – opraštam im, ali ukoliko to čine smišljeno i licemjerno, u korist isticanja vlastitoga ega ili „samo“ podaničkog branjenja onih koji se u svemu ovom mogu prepoznati – tada ostavljam da im oprost udjeli dragi Bog kojem su licemjerje i kukavičluk sigurno mrski.

Ali prije predmetne teme želim ukazati na još jednu činjnicu, kako bi čitav smiso bio razumljiviji, ali i da bih „otupio oštrice“ spomenutih dežurnih kritičara ili ljudi s pomanjkanjem nužnog znanja o geopolitici i međunarodnim odnosima: velike svjetske sile, koliko god međusobno jedna drugoj konkurirale i „podmetale noge“ gdje god za to imaju priliku, itekako surađuju na onim, manje vidljivim diplomatsko-obavještajnim razinama, kada su u pitanju ili kompatibilni interesi u pojedinim dijelovima svijeta, ili po pitanju, primjerice, borbe protiv terorizma koji prijeti i njima samima, nekontroliranog širenja atomskog naoružanja s prijetnjom da ono padne u ruke raznih terorističkih organizacija i sl. Po tim problenatikama sada surađuju i takvi antagonisti poput Rusije i SAD-a.

Dakle, ako Hrvatsku i Srbiju promatramo kao antagoniste u njihovom mikro-svijetu tj. regiji u kojoj živimo, onda treba shvatiti kako i one, pored svog „globalnog“ sukobljavanja i konkuriranja, mogu u određenim točkama regije imati zajedničke interese tj. one koji u datom trenutku i na datom mjestu odgovaraju objema stranama. Zato i ne treba biti čudno da u takvim mjestima dolazi do određenog približavanja stavova pa čak i do suradnje, poglavito ukoliko se obje strane na tom prostoru osjećaju ugrožene od neke treće strane, u međuvremenu vojno i politički ojačale, s jasno definiranim vlastitim strategijama za ostvarivanje svojih nacionalnih interesa suprotnih i hrvatskim i srpskim. Jasno je kako aludiram na Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj su Hrvati i Bošnjaci u vrijeme rata od 1992.-1995.g. bili na jednoj strani (ali i tada često u međusobnim vrlo zategnutim pa i otvorenim neprijateljskim odnosima i krvavim vojnim obračunima), suprostavljajući se brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Ali vremena se mijenjaju, kao i odnosi snaga, pa je red na to i ukazati i o tome otvoreno progovoriti, koliko god to izgledalo ružno s obzirom na sve što se događalo na ovim prostorima u vremenu raspada bivše zajedničke državne tvorevine.

Posljeratna BiH, umjesto stabilne države, okrenute unutarnjem razvoju i težnji za uspostavom skladnih odnosa između njezinih triju konstitutivnih naroda, izrodila se u kaotičnu i potpuno nefunkcionalnu zemlju, prije svega tako posložen prema željama ključnih međunarodnih silnica. Upravo na to prošlog je tjedna želio ukazati i predsjednik predsjedništva BiH i vođa bosanskih Srba Milorad Dodik u intervjuu televiziji RTRS. S njim se u mnogome ne treba slagati kada su u pitanju njegove klasične politikantske i dnevnopolitičke izjave za domaću uporabu, kao i izjave ideološke prirode tipa „mi-oni“, u kojima smo „mi“, naravno, uvijek u pravu. Međutim, Dodikova percepcija današnjeg ustroja susjedne nam države ukazuje na samu bit tamošnjih problema, htjeli mi to priznati ili ne, zbog čega ne treba čuditi da ona nailazi na plodno tlo i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa te zemlje. A prihvaćanje Dodikovih izjava i teza toga tipa od strane dijela tamošnjeg hrvatskog naroda ili njegovih političkih predstavnika ne znači kako BiH Hrvati olako zaboravljaju prošlost i ne pamte što se u toj zemlji događalo od 1992.-1995.g. i koliko je u njima negativna bila upravo uloga političkog vodstva bosanskih Srba, zasljepljenog velikosrpskim državnim projektom u koji je onda za sobom povukao i veliku većinu tzv. običnog srpskog življa.

Naprotiv, BiH Hrvati bolje od većine ukupnog hrvatskog nacionalnog korpusa imaju izgrađen nužni politički instinkt za opstanak ali i za percepciju licemjerja i zlouporabe istinske prošlosti i njezinih rezultata u korist mutnih političkih projekata i državnih konstrukcija u nedolazećoj budućnosti, u kojima se tamošnjim Hrvatima ništa dobro ne piše. I upravo zato oni (preciznije, dobar dio njih) u Miloradu Dodiku danas gledaju situacijskog partnera, a ne nekog budućeg hrvatskog saveznika na kojeg će se moći oslanjati u zaštiti svojih interesa jer ih niti Dodik, niti bilo koji predstavnik nekog drugog naroda predstavljati ne može i neće. Oslanjanje na same sebe, a ne moljakanje pred tuđim vratima i sluganstvo, jedini su način za očuvanje opstojnosti i svojih nacionalnih prava i interesa.

A što je Milorad Dodik u intervjuu izjavio? Između ostalog i da međunarodni protektorat nad BiH mora biti ukinut, jer za posljednjih 20 godina nije pomogao niti jednom od triju naroda te države. On sada predstavlja prepreku za razvoj obaju entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. Ako bi Dejtonski sporazum bilo primjenjen u njegovoj izvornoj varijanti, do danas bi se u BiH formirali snažni entiteti, koji bi se mogli slobodno razvijati, izjavio je Dodik. „Sve ove godine zbog napada i ponašanja visokog predstavnika, koji je široko kršio međunarodni sporazum, mi smo spoznali kako imamo potpunu paralizu federalnih tijela, bez i najmanje ideje o tome kako BiH treba izgledati sutra“. Zato i imamo različite stavove. Bošnjaci npr. misle kako Republika Srpska mora nestati i da BiH mora postati unitarna zemlja, a Sarajevo obvezno postati središte svih zbivanja, naglasio je dalje čelnik bosanskih Srba. „Hrvati su, sa svoje strane, nezadovoljni svojim položajem u Federaciji BiH i više od svega žele formirati svoju teritorijalno-političku jedinicu ako bi to bilo moguće. Mi Sbi ne vidimo svoju budućnost u BiH, u kojoj nema ničega osim pogleda s visoka međunarodnog čimbenika i ideologije neoliberalizma, koja nas želi gurnuti u nekakvu nefunkcionalnu tvorbu, iz koje ništa dobro neće izići“, izjavio je Dodik za televiziju RTRS.

Ovdje želim posjetiti kako je funkcija visokog predstavnika za BiH utemeljena 1995. g. od strane UN-a s ciljem implementacije Dejtonskog sporazuma. U veljači 2007. g. Vijeće za provedbu Mirovnog sporazuma odlučilo je završiti mandat visokog predstavnika za BiH s 30. lipnjom 2008. g. Međutim, u veljači 2008. g. usvojena je odluka o produljenju njegovog mandata na neodređeno vrijeme.

Činjenica je kako su pojedine, vrlo važne odredbe iz tog ključnog međunarodnog sporazuma koji je doveo do zaustavljanja krvavog etničkog sukoba u toj zemlji, u međuvremenu posve ignorirane pa čak i dezavuirane i degradirane, ponajprije po pitanju ravnopravnog statusa hrvatskog naroda u FBiH. U tome je, na žalost, važnu ulogu imalo i potpuno pasivno promatranje službenog Zagreba na pogoršanje njihovog položaja, što je protivno Ustavu RH koji nalaže skrb naše države o Hrvatima izvan Domovine, poglavito onima u BiH u kojoj su oni i formalno jedan od tri konstitutivna i jednakopravna naroda. To je najprije bilo vidljivo u razdoblju dvostrukog predsjedničkog mandata Stjepana Mesića i u mandatu Ive Jospipovića, kada su oni potpuno otovreno i bez imalo srama govorili da se Hrvatska neće miješati u unutarnje stvari susjedne zemlje i da se tamošnji Hrvati sami moraju izboriti za svoje mjesto pod suncem u BiH, sukladno tamošnjem ustavu i zakonima. Naši „državnici“ pri tom su potpuno ignorirali činjenicu da se upravo taj ustav i ti zakoni u BiH svjesno krše na štetu Hrvata, kao i činjenicu da je hrvatski narod najmalobrojniji, a time i najnezaštićeniji narod u BiH. A da i ne govorimo o izostanku minimalne želje različitih međunarodnih silnica da se hrvatsko pitanje riješi, ne samo sukladno općim međunarodno-pravnim normama, već i sukladno onom konkretnom, temeljnom potpisanom i pravno-obvezujućem Dejtonskom sporazumu. S kakvim se problemima Hrvati u BiH još uvijek susreću najbolje svjedoči i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH od strane njezinih izvršnih tijela i provedba izbora na način kojim se omogućuje da hrvatskog člana predsjedništva de facto bira (i o njemu odlučuje) većinski bošnjački narod. I ta se anomalija nastavlja, dok se istodobno broj Hrvata u BiH rapidno smanjuje, a što se sadašnjom političkom konstrukcijom u toj zemlji sigurno neće moći usporiti, a kamo li zaustaviti.

Bošnjački politički predvodnici vrlo dobro uviđaju sve spomenute anomalije (makar gledano i isključivo s moralnog aspekta i unutarnjeg, ljudskog instinkta za osjećaj pravde i pravičnosti kojeg nedvojbeno imaju ali ga ne žele u praksi i potvrditi) koje se u izbornim procesima provode na štetu Hrvata. Međutim, oni ih iz nekog razloga svjesno ignoriraju ili nemušto opravdavaju politikantskim verbalnim akrobacijama i pozivanjem na formalno-važeće (ne i s pozicije Ustavnog suda!) zakone, bez ikakvog čvrstog uporišta u uvriježenim standardima međunarodnih pozitivnih normi kada je u pitanju zaštita drugih naroda, poglavito onih manjinskih.

Zato se s pravom postavlja pitanje, koja je stvarna intencija ovakvog ponašanja bošnjačkih političkih elita, i je li njihovo formalno zalaganje za BiH, kao ravnopravnu zajednicu svih naroda, samo izlika za puno mutnije ostvarenje isključivo svojih nacionalnih interesa u nekim budućim preslagivanjima na ovim prostorima, u kojima BiH, na ovako klimavim nogama na kojima je izvana umjetno postavljena i održavana, niti nema zajamčen državni subjektivitet ma koliko se o njemu formalno govorilo i na njemu inzistiralo. Povijest, ali i aktualna globalna geopolitička zbivanja o tome nam itekako svjedoče. Mijene i nacionalni interesi jedina su konstanta, dok se savezništva sklapaju i razvrgavaju, već prema potrebi, pa tako i ona unutar BiH. Tko ima uši neka čuje!

Tags: , ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS