" />
Subota, Decembar 14, 2019
Banner Top
Sjećaš li se Sarajeva: Zemlja se tresla 3.777 puta

Jedna, dvije, tri… stotinu…hiljadu…dvije hiljade…tri hiljade i još 777… Toliko je izbrojano granata  tog 22. jula 1993. godine.

Piše: Ibrahim Softić

Imao sam nepunih deset godina, sjedio sam uz majku i još 40-ak djece i žena u jednom nevelikom podrumu nedaleko od Sarajevske pivare, u starom dijelu Sarajeva.

Zemlja se toga dana tresla, zgrada pored one u kojoj smo bili skriveni je bila pogođena i prašina je padala po nama. Nikome nije ni na kraj pameti bilo da da proviri vani jer kanonada nije prestajala…

Jedna za drugom, ređale su se salve sa sarajevskih brda i planina po glavama Sarajlija koji su preživljavali drugu godinu opsade, najgore i najteže u modernoj historiji svijeta.

Opsade koja je podsjećala na svojevrsni eksperiment koliko grad i ljudi mogu ostati to što jesu…

Jedna, dvije, tri… stotinu…hiljadu…dvije hiljade…tri hiljade i još 777… Toliko je izbrojano granata  tog 22. jula 1993. godine.

Otac je bio na liniji, kao i mnogi drugi članovi naših porodica, komšija, prijatelja, sugrađana.

Pratio je sa obronka Trebevića šta mu se dešava sa porodicom i gradom u kojem je živio, za koji se borio ranije u bokserskom ringu, a tada u odbrambenom ratu.

Vratio se sa zebnjom i strahom u ulice gradske, ko je ostao živ, koga će pratiti na „onaj svijet“, šta je ostalo od ulica i mahala njegove mladosti…

Laknulo mu je kad nas je našao, unezvijerene i prašnjave, ali žive…

Montenovo ‘Pismo prijatelju’

Zamislite da vam pada kap po kap, tako 3.777 puta, iz pokvarene slavine u kuhinji ili kupatilu… Ili da vam komšija 3.777 puta odsvira jedan te isti ton na raštimanom klaviru…

Ili da 3.777 puta gume zaškripe nedaleko od vašeg prozora dok pokušavate malo odmoriti od napornog dana…

Ružna slika, zar ne?

Ipak, toga dana nisu uspjeli ubiti grad. Niti njegove stanovnike. Preživio je i on i mi sa njime, ostali smo mnogi tu iako su mnogi naši otišli ili iz Sarajeva ili iz svijeta živih.

„Ako pitaš kako mi je
Da ti roknu samo dvije,
Sve bi ti se samo kazalo.
Nikome se ne ponovilo.“

Dio refrena „Pisma prijatelju“ legende Kemala Montena opisuje stav Sarajlija tada i sada.

Posljedice od tih 3.777 granata i 1.421 dana opsade postoje, ukopane u mnogima od nas ali ne postoji mržnja već nešto drugo klija iz toga – ponos i inat.

Aktuelni razarači

Ponos što se može reći „bio sam tu“ i inat da se odupremo aktuelnim razaračima Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Onima koji fizički i psihički pokušavaju uništiti sve što ovaj grad predstavlja. Grad mladosti, ljepote, borbe, znanja, sporta, književnosti, pjesme…

Divlja gradnja, divlje deponije – sve su to posljedice obijesti u ovom gradu. Ali, kao i prije 26 godina, preživjet će Sarajevo i njih i sve one zlotvore koji su bili oko njega sa topovskim cijevima.

Rat je prošao kako je prošao, sada se mora pobijediti ali drugim sredstvima. Mladošću, znanjem, kulturom, željom za životom, ljepotom…

Sarajevo je bilo i ostalo sinonim za život raznih i različitih. Otvaralo je i otvara vrata svima kojima je trebalo utočište. Bilo je i ostalo sinonim istovremenog zvuka zvona sa pravoslavne crkve, katoličke katedrale i ezana sa džamije.

Bilo je i ostalo mjesto gdje se može pjevati i sevdah, i klasika, i rock, i folk, i Toma, i Safet i Parni Valjak i Crvena Jabuka i Leb i Sol… A da nikome ne smeta, već da se jedni drugima priključuju u horu pjesme i užitka.

Izvor: Al Jazeera

Tags: ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS