" />
Platforma progresivnog populizma Mirsada Hadžikadića

Pluralizam u svakom društvu načelno je pozitivan i koristan u svakom pogledu – ideološkom, kulturnom, a posebno političkom. Jednoumlje i jednostranačje nigdje se nije pokazalo kao ambijent koji otvara mogućnost razvoja, zdrave konkurentnosti, lične i kolektivne slobode. Više političkih opcija koje se nadmeću idejama i programima na slobodnom političkom tržištu trebale bi biti garant prosperiteta. Izlaze na demokratske izbore, a građani biraju one za koje smatraju da najbolje mogu zastupati njihove interese. Različiti društveni slojevi imaju i različite interese, pogotovo u ekonomiji, poreznoj i socijalnoj politici, religijskim i nacionalnim pravima i sl. Kroz modernu političku povijest najčešće su se suprotstavljale ideje onih koji preferiraju kapital, odnosno poslodavce, posjednike i onih drugih koje su u prvi plan stavljale radnička i socijalna prava. I na tim se principima, u osnovi, profilirala svaka politička scena, tako da su u modernim i uređenim demokratskim društvima uglavnom zastupljene dvije do tri političke opcije.

Naše se društvo, posebice politička scena kod Bošnjaka, može “pohvaliti” nizom stranaka koje ideološki pripadaju istoj opciji, što je svojevrstan evropski fenomen. Tuzla, Sarajevo, Cazin, Goražde, Zenica kreirali su mnoštvo stranaka koje pripadaju istom ideološkom spektru, od desnog centra, centra, lijevog centra, do lijevih i liberalno-građanskih stranaka. Među njima je najviše onih političkih projekata koji se formiraju, postoje i djeluju na malom i ograničenom prostoru, lokalno. Takve su, naprimjer, PDA, NiP, A-SDA, NB, NBL, GS i LS. Nešto je manje, ali i takvih je mnogo, stranaka koje uspiju preći granice sredina u kojima su nastale, ali često nemaju ni snage ni hrabrosti za više nivoe vlasti i prihvatanja odgovornosti, poput stranaka sa skraćenicama SBB, DF, SDP, NS; dok samo jedna bošnjačka politička snaga, SDA, uspijeva u sebi pronaći kapacitet neophodan za vođenje državotvorne politike. Pritom valja imati u vidu to da su do danas s političke scene gotovo ili potpuno nestale nekada obećavajuće BPS, SDU, SBiH i druge prije ili kasnije zaboravljene stranke. Od Daytona naovamo napravljeno je mnoštvo takvih i sličnih pokušaja koji traže svoje mjesto u bosanskohercegovačkom, a privremeno ga pronađu samo u bošnjačkom političkom diskursu, ali nakon jednog ili dva izborna ciklusa, ostanu bez podrške birača.

Bez obzira na to, u Bošnjaka se iznova rađaju novi politički projekti, od kojih građani, potpuno razumljivo, očekuju nešto novo, drugačije, progresivnije, iako su, barem do sada, od novih političkih opcija doživljavali samo razočarenja. Ipak, nove ideje i svježi ljudi, s energijom i iskustvom, dobro su došli, pogotovo ako su svjesni stvarnosti, znaju o čemu govore i šta treba raditi.

Tako se, među najsvježijim pokušajima, pojavljuje Platforma za progres Mirsada Hadžikadića, politička organizacija atraktivnog imena, moderno, gotovo futiristički dizajniranog znaka, s pratećom web-stranicom i multimedijalnom prezentacijom. Platforma će se, kako osnivač najavljuje, pojaviti na narednim lokalnim izborima u utrci za načelnike i općinska vijeća kao politička organizacija. Time će naša višestranačka zajednica dobiti još jednu partiju, koja će obećavati brzi društveni napredak i održivi ekonomski razvoj, funkcionalniji sistem i građanski uređenu državu.

Njen osnivač i predsjednik bio je kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na posljednjim izborima, osvojivši zapaženih gotovo šezdeset hiljada glasova. Rođeni Banjolučanin, Hadžikadić je dobar dio svog radnog vijeka proveo u Americi, gdje je doktorirao iz oblasti računarske tehnike, a bavi se naučno-istraživačkim radom. Reklo bi se, ozbiljne profesionalne reference za ozbiljan i težak posao koji ga na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni očekuje, ali, prema onome što je javnosti do sada ponudio, dobit ćemo još malo lijepe, ali prazne priče, bez konkretnih rezultata.

O ciljevima djelovanja i programu rada Platforme možemo saznati tek iz nekoliko medijskih nastupa i izjava njenog predsjednika, te iz Programske deklaracije objavljene na zvaničnoj web‑stranici Platforme za progres. Programski dokument prilično je uopćen i zasniva se uglavnom na konstatacijama šta je to što Bosni i Hercegovini treba, i na onome što bi narod, odnosno budući birači voljeli čuti. Mora se priznati da sve što ondje piše zvuči dražesno, ali je već dobro poznato i prisutno u programima drugih, mnogo starijih stranaka, različite političke orijentacije. I, što je posebno važno, nigdje se ne navodi kako će se programski ciljevi provoditi, pogotovo u ovako ustrojenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina. U toj deklaraciji, naprimjer, stoji kako “Platforma ima za cilj zaštitu, promociju, stabilnost i napredak Bosne i Hercegovine kao cjelovite, nezavisne, suverene, građanske i pravne države”, ili kako “Platforma radi na razvijanju bosanskohercegovačkog državnog programa koji vodi ka dugoročnom razvoju države”, iako ova organizacija nije formirala nikakve organe, stručne timove niti bilo kakvu strukturu koja bi te planove pripremala, a kasnije, eventualno, i provodila.

Priča se dalje nastavlja s informiranjem građana da “Platforma radi na poboljšanju demografske slike stanovništva kako bi se omogućio stabilan, održiv i dugoročan prosperitet države i njenih stanovnika”, bez navođenja ijedne mjere ili barem naznake plana kako će se ta lijepa zamisao provesti u praksi.

U Programskoj deklaraciji su se bavili i odgojnom dimenzijom društva, pa nagovještavaju da se “Platforma u svom radu i djelovanju zalaže za opšti moralni preporod bosanskohercegovačkog društva kako bi se riješila sistemska kriza moralnih, društvenih i profesionalnih vrijednosti u Bosni i Hercegovini”, što je, nema sumnje, opredjeljenje svakog normalnog čovjeka i svih već postojećih politika. Pored toga, “Platforma se zalaže za maksimalan rast privrede koji ne ide nauštrb prava stanovnika uz primjenu svih ekoloških standarda”, čemu se nema ništa ni oduzeti ni dodati, osim što nedostaje barem nagovještaj kako se taj “maksimalan rast” postiže. A čini se i da je pisac tog programa zanemario realne društveno-ekonomske, pa i geografske okvire i okolnosti koje se ne mogu izbjeći samo tako što se to poželi učiniti.

Ima u ovoj pojavi još nešto vrlo zanimljivo, i pomalo začuđujuće. Naime, iako Hadžikadić dobro zna da su za ozbiljne i velike poslove potrebni čitavi timovi ljudi koji će takve poslove voditi, do sada se u javnosti u ime Platforme pojavljuje samo on, kao osnivač, predsjednik, glasnogovornik i jedini zvaničnik. Barem do sada, javnosti nisu poznati njegovi prvi saradnici, a nepoznato je da li su formirane općinske ili regionalne stranačke strukture. Moguće da će se to u narednom periodu promijeniti, ali ono što danas vidimo u Platformi za progres jesu njen osnivač i nepoznat broj članova koji s ponosom nose zajedničko ime “iskre promjena”.

Osim toga, populističke izjave koje je davao u javnosti, od toga da bi, ako bi imao apsolutnu moć, posmjenjivao sve ministre (kao da ama baš nijedan ne ispunjava njegove visoke kriterije), ili da bi sve u državi krenulo naprijed ako bi se pohapsilo dvadesetak ljudi, ne idu u prilog Hadžikadićevoj proevropskoj ili prozapadnjačkoj orijentaciji koju deklarativno zagovara.

Sudeći prema onome što je do sada pokazala, Platforma za progres bit će još samo jedna u nizu političkih aktivnosti (namjernih ili spontanih) kojima se usitnjava bošnjačko biračko tijelo i iznevjeravaju očekivanja. Hoće li vrijeme demantirati ovu tvrdnju ili će pokazati da su deklaracije lidera Platforme ipak samo riječi iza kojih ne stoji ni ozbiljna namjera ni realan i provodiv politički program?

Tags: , ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS