Ko, zapravo podržava teroriste: Ustaški 11. septembar

Vršljanje agenata hrvatske SOA-e po Bosni i Hercegovini, vrbovanje bosanskohercegovačkih građana u Hrvatskoj, protjerivanje onih koji ne žele sarađivati s hrvatskim tajnim službama, prozivke za terorizam, za hiljade nekakvih islamista na hrvatskoj granici… Sve je to svakodnevica oficijelne politike hrvatskih vlasti u posljednje tri-četiri godine; vlasti koja se, umjesto saradnje s prvim komšijama, odlučila za patroniziranje i stvaranje neprijatelja, bez ikakve potrebe.

Spin o islamskom terorizmu i samoubicama koji čuče na hrvatskim granicama, čekajući u zasjedi češke turiste koji hrle ka Makarskoj rivijeri, idejni je projekt Miroslava Tuđmana i njegovih saradnika i istomišljenika, kakav je, primjerice, nekadašnji špijun, danas samozvani povjesničar Ivo Lučić. Ono što njih dvojica misle svakodnevno naglas izgovaraju pomno instruirani “analitičari”, kakav je neki mali gangaš Knezović iz Posušja, koji svako malo pa ispale kakvu glupost o islamskoj opasnosti iz susjedstva.

“Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glave. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv ‘muslimanske’ imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Allahu ekber. Činjenica je da su od ranih 90-ih, i prije nego što je izbio rat, u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Alije Izetbegovića”, kazao je prije dvije godine u intervjuu zagrebačkom Globusu Miroslav Tuđman, otac svih hrvatskih (para)obavještajaca i špijuna.

Ono što je namjerno zaboravio kazati jeste da su svi ti mudžahedini došli u BiH preko Hrvatske, kao i to da im je Hrvatska izdavala osobne dokumente (vidi pod Handala, osobna karta, Zagreb, 1994). Ide se čak toliko daleko da se Bošnjake povezuje s učešćem u terorističkim napadima na New York 11. septembra 2001. godine, jer su, navodno, dvojica od dvadesetak terorista bili pripadnici odreda “El Mudžahid”.

Međutim, ono što nikada u hrvatskom javnom prostoru nećete čuti jeste činjenica da ta zemlja i njeni najviši dužnosnici, za razliku od BiH, otvoreno podržavaju teroriste koji su oteli američki avion i postavili bombu usred New Yorka upravo 11. septembra.

Ustaški teroristi, na čelu sa Zvonkom Bušićem, 10. i 11. septembra 1976. godine oteli su avion kompanije TWA, u kojem su bila 92 putnika. Kazali su kako su to učinili kako bi spriječili vlasti SAD-a da Jugoslaviji odobre milionski vrijedne kredite kojima se, kako su kazali, finansira “brutalna represija” stanovništva. Ustaše su htjele da administracija tadašnjeg predsjednika Geralda Forda prekine finansiranje komunističkog Titovog režima. Skupina ustaških terorista zahtijevala je da njihovo saopćenje bude objavljeno u The New York TimesuWashington Postu i drugim prestižnim američkim novinama.

Ako ne bude objavljeno, zaprijetili su postavljanjem bombe “na vrlo prometnom mjestu” u New Yorku. Ono što su obećali, to su i ispunili. Policija je našla eksploziv u ormariću stanice podzemne željeznice Grand Central. Iako sigurno uklonjen, paket je ipak eksplodirao u Bronxu, ubivši policajca Briana Murraya i ranivši još troje njegovih kolega dok ga je deminerska ekipa pokušavala rastaviti.

U međuvremenu, oteti avion u kojem su bili ustaški teroristi krenuo je iz New Yorka i odletio, umjesto u Chicago, u Montreal, na otok Newfoundland, i na Island, da bi napokon sletio u Pariz. Novine su sljedećeg dana izvijestile da se grupa sastojala od pet terorista: bračnog para Bušić i još troje ljudi hrvatskog porijekla.

Bušić i njegovi saučesnici, svi Hrvati izuzev Bušićeve supruge Julienne, kazali su kako su imali pet bombi u avionu, jednu na Grand Central stanici. Kasnije će se ispostaviti kako je samo jedna bomba bila zaista postavljena na stanici. Otmičari su zaprijetili da će detonirati bombe ako njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni. Njihov glavni zahtjev bio je objaviti njihov nacionalistički manifest napisan na osam stranica. Rano ujutro 11. septembra Bušićeva supruga dobila je potvrdu na pariškom aerodromu da je manifest objavljen u New York TimesuLos Angeles TimesuWashington Postu i Chicago Tribunu. Otprilike sat vremena kasnije, otmičari su oslobodili taoce, od kojih niko nije bio ozlijeđen.

Nije to bilo prvi put nakon Drugog svjetskog rata da se ustaška emigracija odluči na terorističke napade kako bi pojačala dojam svoje političke borbe. Postavljena je bomba u beogradskom pozorištu 1968. godine, koja je prouzročila smrt jedne i ranjavanje 60 osoba. Ubijen je jugoslavenski ambasador u Švedskoj 1971. godine. Postavljena je bomba u jugoslavenskom avionu koji je u januaru 1972. godine letio iznad Čehoslovačke, kada je poginulo 27 ljudi, desilo se još mnogo drugih napada na različite jugoslavenske dužnosnike na inostranom tlu.

Rođen u hercegovačkom selu Gorici kod Čapljine 1946. godine, Bušić se 1969. u Beču susreo s Juliennom Eden Schultz iz Oregona. Vjenčali su se i preselili u Cleveland prije nego što su se preselili u New York, gdje je Bušić radio kao konobar. Oboje su osuđeni 1977. godine na doživotne kazne. Ostala tri otmičara osuđena su na 30 godina zatvora. Godine 1987. Bušić je nakratko pobjegao iz zatvora, ali se predao 30 sati kasnije. Rekao je vlastima da je pobjegao jer mu je odbijeno pravo na uvjetni otpust. Na nevjericu mnogih u SAD-u, 2008. godine mu je mirno odobren uvjetni otpust nakon gotovo 32 godine zatvora. Deportiran je u Hrvatsku, gdje se ponovno pridružio svojoj supruzi, koja je ranije bila puštena na slobodu. U Hrvatskoj je dočekan kao heroj borbe za nezavisnost.

Osuđeni terorist, a ne hrvatski domoljub i idealist, kako ga etiketiraju različiti kamenjarski, desničarski, pro-HDZ mediji koji uporno godinama revidiraju historiju, kako ustaškog pokreta Ante Pavelića, tako i njegovih nasljednika u likovima razičitih bušića, ubio se u septembru 2013. godine u svojoj kući u Zadru. Hrvatska Kolinde Grabar-Kitarović i današnjeg HDZ-a debelo se potrudila rehabilitirati Bušića i romantizirati njegov teroristički čin. Analizirane su riječi sudije koji ga je osudio, onoga koji je odlučio da ga se pomiluje. Napisano je na desetine članaka, objavljena i knjiga desničara Tihomira Dujmovića koja je do kraja ogolila blagonaklon stav hrvatske vlasti ka Bušiću i njegovoj terorističkoj skupini, a na pozorišne je daske čak postavljena i predstava Tko je ubio Zvonka Bušića, nastala prema istoimenoj Dujmovićevoj knjizi.

Na promociji Dujmovićeve knjige okupile su se najveće zvijezde hrvatske desnice, ministri iz HDZ-a, saborski zastupnici, no pravi je skandal nastao kada je na promociji knjige hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović srdačno izljubila Julienne Bušić, udovicu osuđenu na zatvorsku kaznu zbog terorizma?! Takvo nešto sebi ne bi dopustio niti jedan političar koji drži do sebe, čak ni oni radikalno desnog profila. No, Grabar-Kitarović jeste, i to bez puno razmišljanja i pravdanja za takav čin. A i zašto bi kada je hrvatska država primila k sebi Julienne Bušić početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, dala joj posao u Ministarstvu vanjskih poslova, objavljivala knjige, tretirala je kao ženu heroja…?

S takvim svjetonazorom nije ni čudan ovakav pogled na BiH, stav o njezinoj državnosti, način ophođenja prema njenim građanina, način na koji se o našoj zemlji govori u evropskim institucijama. I onda se, kao kontrateza, sve ono što je mainstream hrvatske politike servira Bosni. I optuži Bosnu. I Bošnjake.

Tags: , ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS