Petak, Novembar 22, 2019
Banner Top
Ko su najpoznatiji bjegunci koji su se u šumama krili od pravde

Policijska potraga za Edinom Gačićem koja je trajala devet dana, podsjetila je na slične slučajeve iz bliže i dalje prošlosti kada su bijegom mahom u šume, uglavnom ubice, ali i drugi kriminalci, pokušali izmaći ruci pravde.  

Među najpoznatijim bjeguncima u nekadašnjoj državi zasigurno su bili Šemso Šiljak i Junuz Kečo. Premda su sva trojica počinila ubistva i potom krenuli u bijeg od pravde, ipak je mnoštvo razlika u percepciji u javnosti Šiljkovog i Kečinog slučaja od onog Gačićevog.

 Imao zemunicu u Perjanima i u njoj šporet

Šemso Šiljak, najpoznatiji bjegunac u bivšoj Jugoslaviji i posljednji osuđenik na smrtnu kaznu koja nad njim nije izvršena jer je u međuvremenu ukinuta, skrivao se u šumama oko Goražda čak tri godine, tri mjeseca i 27 dana. 

U bijeg se dao nakon što je 1975. godine na lokalnom putu Goražde – Zapljevac ubio dva brata, od kojih je jedan bio porezni službenik, koji je otkrio poreznu utaju u njegovom ugostiteljskom objektu u selu Mravinjac.

Premda se u ono vrijeme zbog tog zločina na noge digao čitav sastav ondašnje milicije, trebale su proći godine da Šiljak bude uhvaćen.

Tadašnji mediji su ga zbog snalažljivosti pri skrivanju prozvali „Hajdukom atomskog doba“. Nakon što je uhapšen u selu Gaj kod Goražda, otkriveno je da je Šiljak imao i zemunicu u naselju Perjani, u kojoj je čak imao i šporet. Mnogi su činjenicu što je on tako dugo preživio u šumi pripisivali tome što je bio partizan u Drugom svjetskom ratu te što je nakon tog rata odležao deset godina u zatvoru zbog krađa.

Ono što je u to vrijeme šokiralo pripadnike sigurnosnih službi je podrška i pomoć velikog broja jataka koju je imao Šiljak. Pretpostavljalo se da je on čak hodao prerušen u vrijeme bijega i po Goraždu, a otvoreno i po nekim selima. No, niko ga nije odao. A, ni Šiljak nikada nije htio govoriti o svojim pomagačima ni kada je izašao na slobodu iz zeničkog zatvora, gdje je odležao skoro 20 godina. Tajnu svog preživljavanja tokom bijega on je odnio i u mezar, a umro je 2017. godine.

Keču ni majka ubijene nije teretila

Mnogo kraće, ali dovoljno upečatljivo da se o njemu snimi i romansirani film, u bijegu je osamdesetih godina bio Junuz Kečo. Slučaj Junuza Keče, poznatijeg po nadimku Kuduz iz istoimenog filma, ovih dana je povezivan s Gačićevim, jer je Kečo rođen u lepeničkom selu Žeželevo, a također je bio bjegunac od pravde. Kečo je u martu 1985. godine, u naletu ljubomore, ubio suprugu Rasemu Fazlibašić.

Desetak dana skrivao se po okolnim šumama. Kečin slučaj je jedinstven po tome što ga čak ni majka ubijene nevjenčane supruge nije teretila za ubistvo njene kćerke. On je nakon desetak dana bijega uhapšen u Crnoj Gori, u blizini Budve, a bio je osuđen na 15 godina zatvora.

Početak agresije na našu zemlju dočekao je na dopustu u rodnom kraju i odmah se pridružio oslobodilačkim snagama, a ubijen je 1993. iz neprijateljskog snajpera. Posthumno mu je dodijeljeno priznanje „Zlatni ljiljan“.  

Mještanka Lepenice: Mnogi su Keči pomagali da preživi  

Jedna od mještanki Lepenice, koja je željela ostati anonimna, za „Avaz“ kaže da su slučajevi Keče i Gačića slični jedino po tome što su se obojica skrivala na istom području.

– Sve ostalo se ne može dovesti ni u kakvu vezu. Iako niko nije opravdavao šta je Kečo u ono vrijeme uradio, niko ga nije odao, iako su znali gdje se nalazi. Mnogi su mu tih dana pomagali da preživi. Ne baš direktno, ali recimo znam da mi je nana pričala da je čak i ona stavljala navečer hranu u kesu i objesila bi je na ogradu. Ujutro kese ne bi bilo. I Keče se niko nije plašio u Lepenici, ni dok je bio u bijegu. A Gačić je unio strah među stanovništvo čitave BiH – kaže naša sagovornica.

Breza pronađen u šumi Bukve

Policija je „češljala“ šume oko Kiseljaka i prije šest godina tražeći Marka Trogrlića zvanog Breza koji je pobjegao nakon što je ubio Marka i Slavka Marjanovića u naselju Čubren u općini Kiseljak. Nakon devet dana potrage u šumi Bukve kod Kreševa pronađeno je Trogrlićevo beživotno tijelo, a utvrđeno je da je počinio samoubistvo.  Karamujin slučaj  

U avgustu 2016. godine nemir u domove bh. stanovništva unio je Adem Karamuja, ranije osumnjičen da se borio na strani radikalnih grupa u Siriji. Nakon što je ispalio nekoliko hitaca iz vatrenog oružja, onečistio je lokalni vodovod u selu Ošve kod Maglaja, te pobjegao u šumu. Policiji se sam predao nakon 13 dana, kada je i uhapšen.Policija je potvrdila da Edin Gačić nije imao pomagače tokom devetodnevnog bijega, što je također razlika u odnose na sve dosadašnje slučajeve bijega, ne samo ubica nego i drugih kriminalaca u BiH, koji su imali barem po jednog jataka

Neuropsihijatrica s Odjeljenja socijalne psihijatrije Klinike za neuropsihijatriju u Tuzli mr. sci. dr. Nerminka Aljukić već dvadesetak godina bavi se pacijentima oboljelim od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), ali i pacijentima s raznim drugim psihijatrijskim oboljenjima, od kojih su mnoga kvalificirana kao teži psihijatrijski slučajevi.

U razgovoru za „Dnevni avaz“, referirajući se na slučaj Edina Gačića, ističe da se radi o „izoliranom slučaju“ koji jeste uznemirio javnost, ali da nije pristalica tvrdnji da našim ulicama „hodaju ubice“, kako to neki tumače.

– Počinilac ovih ubistava je bio u zatvoru i, osim onoga što sam pročitala u medijima, nemam druge informacije je li za to vrijeme imao stručni tretman. No, svi trebamo imati na umu da živimo u otuđenom svijetu. Da u ovoj zemlji živi izuzetno ranjiva populacija i stalno imati na umu da su oko nas ljudi s teškim traumatskim iskustvima, koji imaju nizak prag tolerancije i na najobičniju frustraciju. Tu prvenstveno mislim na naše ratne veterane oboljele od PTSP-a, ali i na one kojima je potrebna psihijatrijska pomoć – upozorava dr. Aljukić.

Kao vođa tima u procesu vještačenja koje nalažu sudovi u TK, dr. Aljukić se nerijetko susreće s osobama koje su počinile teško krivično djelo, a o čijoj uračunljivosti stručnjaci moraju dati svoje mišljenje.

– Nauka ima svoja pravila i njih se prilikom vještačenja moramo držati. Veliki problem u BiH nastupa kada se osobama koje počine krivično djelo naloži mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja. Takve osobe ne bi mogle boraviti s ostalim zatvorenicima jer one moraju biti pod posebnom stručnom pažnjom. Je li to bio slučaj i s osobom koja je počinila ubistva na području Konjica i Sarajeva, ne znam – kaže dr. Aljukić.  

Ističe da su članovi Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, nakon što su 2015. godine obišli zatvorske ustanove u Zenici i Tuzli, dostavili izvještaj Vijeću ministara u kome su naveli da zatvorske ustanove nemaju stalno uposlene psihijatre, već da se oslanjaju na konsultacije vanjskih stručnjaka. Bili su iznenađeni da je u to vrijeme u KPZ-u Tuzla boravilo sedam psihijatrijskih slučajeva.

Ono što je sistem davno trebao učiniti, smatra dr. Aljukić, jeste osnivanje veteranskih centara u našim gradovima. Na Klinici za psihijatriju, na kojoj radi već 20 godina, veterani s problemom PTSP-a dolaze na grupne terapijske sastanke, što je mnogim pomoglo da uveliko prebrode svoja teška psihička stanja

Tags: ,

Related Article

No Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS