" />
Petak, Juli 19, 2019
Banner Top
KAD JE KRVNIKA STIGLA PRAVDA: Fascinantna priča o tome kako je je uhapšen četnički vođa Draža Mihailović

Zahvaljujući vještim manevrima po terenu, dezinformacijama i pomoći iskusnih jataka — vodiča, Mihailoviću je u jesen 1945. godine pošlo za rukom da izbjegne hapšenje, da se s ugroženih terena vrati u višegradski kotar i da ondje ponovno uspostavi vezu s odmetnicima.

O tom razdoblju života i djelovanja ovog zločinca upečatljivo svjedoči već spomenuti njegov pratilac, četnički podnarednik Borivoje Tasić:

»Posle povratka sa Velikog Stolca, krili smo se oko sela Dobruna, a kasnije pronašli jedan zapećak u mestu zvanom Orline. Sa nama je bio i Dragiša Vasiljević. Draža je vodio samo četiri četnika, koji su i ranije bili njegovi lični pratioci. Bili su to: Blagoje Kovač, žandarmerijski podnarednik iz Ljubomira kod Trebinja, Milan Janković, potporučnik iz Rogatice, zatim braća Uroš i kapetan Niko Marjanović iz Bosanske Krajine. Draža je sa svojim pratiocima ostao tu, kod nas, do 5. novembra. Napustio nas je iz sledećeg razloga:

Početkom novembra, Radisav, Milutin i Neđo Tasić pošli su u selo Bijelu radi nabavke hrane, a ja i Stanimir smo ostali u Orlinama na straži. Naveče 4. novembra Radisav je sa ovom dvojicom došao kod moje kuće da uzme hranu, ali tu su se sreli sa milicijom i pripucali. Sutradan smo saznali da su zbog pripucavanja na miliciju, nedaleko od moje kuće, uhapšeni moj otac Vitor i brat Boško. Draža se pobojao da nas ne prokažu vlastima«.

Trebalo je, dakle, hitno mijenjati lokaciju. Taj su posao preuzeli na sebe Vasiljević i Josić. Mihailović se nakon toga jedno vrijeme krio u okolici Revanja. Tamo su imali jedno sklonište, a kako se iz skloništa vidio dim, ubrzo su bili otkriveni i napadnuti. I ovaj put su uspjeli pobjeći. Tako su bezglavo lutali sve do konca studenog. Napokon su stigli u predio četničkog komandanta Jove Vučkovića, zvan Provalija, na planini Panosu (višegradski kotar). Ovaj je imao već izgrađenu zemunicu, podobnu za zimsko sklonište. Tu je Draža ostao cijelog prosinca 1945. godine. Tu je negdje bio i kraj njegovih ambicija.

ZAMKA

Prolazili su, eto, mjeseci, došla je i zima, a četnički je voda odolijevao svim potjerama i zamkama koje su mu postavljali. Bilo je sve očitije da isključivo vojna akcija neće dovesti do željenog cilja.

Mihailović se kretao u maloj grupi apsolutno provjerenih, sigurnih i odanih mu ljudi. Uz to, oslanjao se na mrežu jataka, sastavljenu od probranih ilegalaca, pripadnika svoje organizacije. Svaki od njih imao je mnogo razloga da šuti i štiti svoga vođu. Tako je oko sebe stvorio neprobojan zid, o koji su se lomili svi pokušaji prodora sa strane. Bio je strahovito nepovjerljiv prema svakom novom licu, čak i bivšim četnicima s kojim bi se njegovi pratioci i jataci susretali, ili koji bi izražavali želju da se vide s »Čičom«. Paničan ga je strah hvatao od Ozne i njezinih suradnika, koje je »prepoznavao« u dojučerašnjim suborcima, seljacima, lugarima, putarima, slučajnim prolaznicima, pastirima. Nemilosrdno i bez provjeravanja ubijao je svakoga tko je na bilo koji način pokušao ili stigao do njegove grupe. Tu sudbinu doživjeli su i neki stvarni suradnici Ozne, kao i ljudi koji su se sasvim slučajno sreli s njima.

No u hvatanju Draže Mihailovića i dalje su slijedile dvije linije: vojna akcija, koja je sadržavala i psihološku komponentu (stalne potjere, stvaranje osjećaja straha i nesigurnosti, promjena lokacije i sl.), i obavještajna, s ciljem ubacivanja čovjeka s određenim zadatkom u njegovu sredinu. Pri svemu tome osnovni je cilj bio — uhvatiti živog vođu četnika, izvesti ga na sud, da bi pred najširom javnosti i narodom položio račun za svu izdaju i zločine koje je počinio.

S obzirom na Mihailovićevu gotovo patološku nepovjerljivost prema svakom novom licu, trebalo je pronaći čovjeka u koga ne bi imao razloga sumnjati. No gdje ga naći? Odgovor je mogao biti: samo iz kruga njemu dobro poznatih i provjerenih suradnika. Upravo je to bila i glavna preokupacija stratega Ozne za Srbiju cijele 1945. godine, pa i ranije. Bilo je više kombinacija, među kojima se po smjelosti (istodobno i neizvjesnosti) izdvajala ona koja je vodila k Nikoli Kalabiću, komandantu Kraljeve gorske garde, nedvojbeno Dražinom povjerljivom čovjeku.

Napokon, nakon mnogih priprema i napora, jednom oficiru Ozne za Srbiju pošlo je za rukom da (pod legendom predstavnika beogradske ilegalne četničke komande) uspostavi vezu, a zatim i izravan dodir s odmetnicima koji su se još od jeseni 1945. godine skrivali u oblasti Valjeva, oko sela Ba i Struganika. Bili su to, uglavnom, pripadnici nekadašnjeg Valjevskog četničkog korpusa i Gorske garde, s komandantom Nikolom Kalabićem, koga je Mihailović nekoliko mjeseci ranije postavio za pomoćnika četničkog komandanta Srbije.

Na temelju legende pod kojom je uspostavljena veza s tom četničkom grupacijom, gradila se suptilna operativna kombinacija, cilj koje je bio prodor u središte te zločinačke organizacije i hvatanje njezinih glavnih aktera. Ubrzo će se pokazati da je ta operacija, sama po sebi, bila koliko drska, toliko i rizična te krajnje neizvjesna. Zahtijevala je puno umješnosti, hladnokrvnosti i iznad svega osobne hrabrosti njezinih kreatora i realizatora. Više od dva mjeseca trajalo je nadmudrivanje operativaca Ozne za Srbiju i lukavog Zlikovca, desne ruke i Dražina miljenika — Nikole Kalabića. Voditelji akcije bili su svjesni da ne smiju počiniti ni najsitniju omašku.

Naposljetku, nakon dužeg vremena i iskušenja, Kalabić se uvjerio da pred sobom ima predstavnike vrlo jake ilegalne ravnogorske organizacije, a ne predstavnika komunističke policije, kojih se, svjestan zločina koje je počinio, bojao kao đavola. Pošto se uvjerio da ima posla sa »svojima«, pristao je da pođe u Beograd, u štab ilegalne komande, da se neposredno dogovori o planu daljnje borbe za rušenje komunističke vlasti i državee. Petog prosinca 1945. godine Kalabić je s pratiocem, Mišićem, zvanim »Čerčil« (koji je lično zaklao 120 ljudi), i u društvu »predstavnika ilegalne beogradske četničke komande«, stigao u Beograd. U posebno pripremljenoj kući uživao je još nekoliko sati u iluzijama da je okružen »svojima«. Divio se snazi i drskosti četničkog pokreta, koji tako nešto može organizirati u »komunističkom osinjaku«.

Onda je svladan. Karte su bile položene na stol. Očekivalo se da će najveći zlikovac iz najužeg kruga Draže Mihailovića biti šokiran. Međutim, kao i u slučaju najbližih Pavelićevih sljedbenika, šok — ako ga je uopće i bilo — trajao je vrlo kratko.

Draža Mihailović je s Vasiljevićem i četvoricom svojih pratilaca stigao u zemunicu komandanta bivšeg četničkog bataljona Jove Vučkovića, svega šest dana prije hvatanja Kalabića. Zemunica je bila djelomično ukopana u vrtači, obložena iznutra daskama i podijeljena na dvije prostorije. Manja je služila za smještaj glavara, a veća za njegove pratioce, pokrivena jakim i sigurnim krovom. Bila je dobro opskrbljena namirnicama, pribavljenim mahom krađom i pljačkom, a predstavljala je i udobno sklonište. Poučeni lošim iskustvom, odmetnici su za odvod dima koristili stari šuplji hrast, koji se nalazio nedaleko od zemunice. Na stropu je bio četvrtasti otvor, kroz koji su izlazili i ulazili stražari, a koji se, prema potrebi, zatvarao dobro kamufliranim kapkom, na kojem je bilo posađeno šumsko raslinje. Mada je djelomično bila iznad površine zemlje, zemunica je bila dobro maskirana i vrlo teško bi se, prilikom pretresa terena, mogla primijetiti.

Međutim, na početku siječnja 1946. godine dobiveno je obavještenje od nekog drvosječe da se iz Provalija vije dim. Prva je reagirala jedna jedinica KNOJ-a, stacionirana u Višegradu.

Šestog siječnja oko deset sati prije podne vojnici su se neopazice približili zemunici. Iza snijegom pokrivenih klada, udaljenih jedva dvadesetak metara od nje, komandir je postavio mitraljez, a zatim naredio napad. Prvi mitraljeski rafal oborio je četničkog stražara, koji je stajao skriven pored otvora s kojeg je bio podignut kapak. Iznenadna mitraljeska i puščana vatra te povici vojnika stvorili su pravu paniku među četnicima u zemunici. Svaki od njih spašavao se kako je najbolje znao i umio.

Istini za volju, valja reći da se vojnici KNOJ-a tom prilikom nisu najbolje snašli. Ushićeni otkrićem bande, nisu djelovali kako treba. Umjesto juriša na, doduše, nevidljivu zemunicu, oslonili su se na snagu vatre iz svog oružja. U pitanju su bile minute, ali se greška više nije dala ispraviti.

Kada su se odmetnici razbježali i nestali u čestaru nedaleko od zemunice, bez znakova života ležao je Jovo Vučković, a nekoliko metara dalje teško ranjeni Dražin pratilac Uroš Marjanović. Bio je još pri svijesti, i na pitanje da li je s njima u zemunici bio i Draža Mihailović, odgovorio je potvrdno. UZ ostalo, i to je bio jedan od sigurnih podataka da se Mihailović krije po gudurama u neposrednoj blizini Višegrada.

Oko podne, na vrhu jednog čestara, zaplašeni i zadihani, sastali su se Draža Mihailović i Vasiljević. S njima su bili i pratioci Janković, Kovač i Nikola Marjanović. U prvi sumrak napustili su Panos i noću stigli na Krstačku ravan. Tu su se smjestili u jedno od napuštenih skloništa odmetnika Budimira Gajića iz sela Granja. Dva dana kasnije Gajić ih je odveo u zemunicu na Crnom vrhu, u kojoj je i on sa svojom grupom namjeravao prezimiti.

Ukopana u zemlju, u jednoj od uvala planine, u neposrednoj blizini izvora potočića, zemunica s dva odjeljenja bila je znatno bolje maskirana od one u Provalijama na planini Panosu. Za to mjesto znao je jedino Gajićev šurjak Vitomir Ruso, također iz Granja.

General bez vojske vjerovao je da će na tom sigurnom mjestu dočekati proljeće. U međuvremenu, iz dana u dan, iz noći u noć, vodila se intenzivna istraga nad Kalabićem. Dojučerašnji silnik, uz to i iskusan obavještajac, postao je svjestan položaja u kojem se našao. Svašta se tih dana rojilo u njegovoj glavi, ali krutu stvarnost da se nalazi u rukama onih kojima nikada ne bi poklonio život — nije mogao promijeniti. Pokušavao je izigravati vojnu i političku veličinu, koja je, eto, u vihoru rata postala žrtva vlastitih iluzija. Uzalud. Organi sigurnosti držali su ga »prizemljenog«, striktno provodeći unaprijed stvoren plan.

Od Kalabića se tražilo da do sitnica opiše stanje četničke organizacije, svih preostalih oaza i grupa, uključujući i onu u kojoj se nalazio i Draža Mihailović. Razumije se, nije mimoiđena ni djelatnost u prošlosti, kao ni planovi za poslijeratno razdoblje.

Predviđalo se da će Kalabić štititi svoju subraću i nastojati izbjeći direktne i detaljnije opise pojedinih pitanja. To se ipak nije dogodilo. Bez sustezanja i grižnje savjesti, govorio je o svemu. Nikoga, pa ni sebe, nije štedio. Punio je stranice zapisnika stravičnim prikazom djelovanja četničke organizacije i zločina koje su počinile jedinice Draže Mihailovića, pa i onih u kojima je i sam bio akter ili naredbodavac.

Nema sumnje da je Kalabić tim svojim priznanjem i izdajom svojih suboraca želio pribaviti blaži tretman na sudu. Vjerovao je da je tako širokim opisom događaja zadovoljio istražitelje. U drugim okolnostima to bi, doista, bilo dovoljno (za sud ili pak za kakve tekuće potrebe), ali ovaj put — ne. Ozbiljno se zabrinuo kada su izrazili nezadovoljstvo i stavili mu do znanja da su mu i život i budućnost tijesno povezani sa sudbinom Draže Mihailovića. Nekoliko dana Kalabić je usamljen razmišljao o svom položaju i sudbini. A kada su razgovori nastavljeni, predao je isljedniku list papira na kojem je napisao:

»Ravna gora nije prošlost. To tvrđenje zasniva se na mom ličnom saznanju, a bolje sam poznavao naše organizacije nego sam Čiča — Draža Mihailović. Posle našeg vojničkog sloma (Vučjak — Teslić — Fojnica — Bradina — Kalinovik — Zelen Gora — Jahorina — Devetak) dok sam išao ka Srbiji, smatrao sam da je dalja borba oružjem iluzorna, već ostaje preko naroda i kroz narod politička borba.

Mnogo, mnogo stvari ima na terenu, koje narod odstranjuje, imate dosta pametnih ljudi, razmislite. U mnogim stvarima daćete im za pravo, ako možemo iskreno i bratski da razgovaramo.

Ravnogorci su pogrešili po vašem zakonu i po zakonu zemaljskom i nebeskom. To tvrdim i ja, a verujem i većina. Ali, gospodo, ko radi taj greši…

Komunistička partija Jugoslavije je na vrhuncu svoje slave, jer na svetu ni jedna partija nije za ovako kratko vreme postigla ovakav stepen porasta. Imate vlast, silu, sve prednosti od ostalih oko vas. Vi sami možete učiniti (samo dobra volja) sve, jer narod kaže: ‘Ljudi penju i skidaju sa vešala’.

Ravnogorci su pogrešili, oni koji su sada u ilegali svakim danom sve više greše, padaju iz jedne krvi u drugu, jer im se ne da prilika da se poprave, a treba im dati tu mogućnost. Slavite pobedu koju ste zaista časno zaslužili dugom i preteškom borbom, Republika i drugo. Pružite bratsku ruku mira Ravnogorcima i praštanje svega što je bilo makoliko bili ti grehovi veliki.«

Kome praštanje kada se na terenu nalaze još hiljade četnika sa svojim vođom, koji oštre kame za nove masakre i bratoubilaštvo? Moleći za oprost grijeha četničkom pokretu, lukavi je Kalabić u prvom redu mislio na sebe. Prozreli su ga. Ali time je komandant »Gorske garde« po drugi put upao u klopku koju su mu namjestili oficiri Ozne. Ako ne želi sada padaju iz jedne krvi u drugu, dužan je dati i svoj veliki doprinos. Dabome, on je odmah spreman na sve. A kada su mu rekli da je to hvatanje Draže Mihailovića — i to živog — nakon kraćeg razmišljanja je — pristao.

Dalje su se događaji odvijali po dobro razrađenom scenariju. Nakon nekog vremena grupa od desetak odabranih oficira sigurnosti uspješno je završila svojevrstan kurs, na kojem ih je Kalabić upoznavao s četničkim običajima, navikama, terminologijom i ponašanjem. Svakom članu grupe bila je dodijeljena precizna uloga u predstojećoj akciji. Napokon se cijela grupa, zajedno s Kalabićem, ukrcala u dva automobila i 19. siječnja 1946. godine krenula prema Višegradu.

Grupa bradatih »elitnih četnika« stigla je jedne večeri u selo Granje, u kuću roditelja Budimira Gajića. Iznenađen i nepovjerljiv, tek poslije dužeg razgovora i upozoravanja (u kojima je Kalabić dobro igrao svoju ulogu), Gajićev otac Petar raspričao se o sinu Budimiru i ostalim odmetnicima koji su se s njim skrivali. U toku razgovora Budimirov brat Marinko je izjavio da jedino Vitomir Ruso može pronaći Budimira.

Kako je Vitomirova kuća bila nedaleko od Gajićeve, Marinko je, na Kalabićev zahtjev, otrčao i ubrzo doveo Vitomira. Zatim je Kalabić predao Vitomiru pismo za Gajića, u kojem traži da ga što prije dovede u vezi s Dražom. Iste je noći Vitomir na Crnom vrhu predao pismo. Međutim, Budimir Gajić je poslije razgovora s Dragišom Vasiljevićem rekao Vitomiru da oni ne vjeruju da je to zaista Kalabić. Čak je otvoreno izrazio vjerovanje da je to čovjek Ozne, pa neka kaže da ga nije našao.

Vitomir se noću vratio i ispričao Kalabiću da nije mogao pronaći Gajića. No prema držanju, svima je bilo jasno da ne govori istinu. U takvoj situaciji odlučeno je da Kalabić zapovjedi ukućanima Petra Gajića da ga povežu s Budimirom.

Dao je Petru svoju fotografiju i rekao da će se za osam dana vratiti, a za to vrijeme neka obavezno pronađu Budimira.

Određenog dana grupa je opet bila u selu Granje. Kalabića i dvojicu pratilaca, oficira Ozne, Vitomir je primio zbunjeno i s očitim nepovjerenjem. Rekao je da još nije uspio pronaći Budimira. Međutim, na oštru intervenciju, pomalo zaplašen, primio je drugo Kalabićevo pismo i sliku te otišao do zemunice na Crnom vrhu.

Pokazalo se, međutim, da je taj drugi Vitomirov dolazak pobudio još veću sumnju odmetnika. Rekli su mu neka se ne vraća kući. Tako je i postupio. Otišao je jednom Gajićevom jataku i zamolio ga da kuvertu s pismom i slikom vrati Kalabiću, jer navodno nije mogao pronaći onoga kome je pismo bilo namijenjeno.

Umjesto Vitomira, Kalabić je dočekao nepoznatog Gajićevog jataka. Pošto ga je saslušao, napisao je i treće pismo za Gajića, u kojem mu kaže da se vraća u Srbiju i da će, na proljeće, ponovno doći u višegradski kraj da bi uspostavio izravnu vezu s Dražom. Uz pismo, Kalabić je i ovom jataku dao svoju fotagrafiju.

Što se za to vrijeme događalo u jazbini gdje je zimovao četnički vođa Draža Mihailović?

Nakon drugog dolaska Vitomira Rusa u zemunicu na Crnom vrhu, odmetnici su odlučili da napuste to sklonište. Nekoliko dana kretali su se po terenu, a zatim se vratili natrag. Primijetivši tragove vojnika, brzo su se udaljili i uputili u selo Repuševiće, u kuću u kojoj je stanovao jedan izbjeglica iz Bosne, odmetnički jatak Mile Knežević. U neposrednoj blizini Kneževićeve kuće odmetnici su iskopali dva skloništa — jedno za Dražu i Vasiljevića, a drugo za njihove pratioce. Odlučili su da tu čekaju proljeće.

I potjera je, htjela-ne htjela, morala čekati. Nagrizale su ih sumnje, no valjalo je sačuvati strpljenje i živce.

S malo nade za uspjeh započete akcije, grupa je 6. ožujka 1946. krenula s Kalabićem po treći put prema Višegradu. Prebacila se noću automobilima do Partizanskih voda na Zlatiboru, a odatle se preko Ribnice — sela Gornje i Donje Jablanice — Brezovca — Bijelih brda, od jataka do jataka, spuštala pješice do sela Ravanci.

Provjera u jatačkom lancu, u kojoj je Kalabić također dobro odigrao svoju ulogu, dala je rezultate. Jedanaestog ožujka uvečer, oko 21 sat, sastali su se u Gornjim Ravancima s Budimirom Gajićem i grupom odmetnika. U njoj je bio i Dražin pratilac Kovač, koji je Kalabića poznavao osobno. To je bio pun pogodak!

Sutradan uvečer, nakon brojnih provjera, grupa se u selu Repuševićima, u kući Milana Kneževića, sastala i s Dražom Mihailovićem. Razgovor između Kalabića i nekolicine njegovih pratilaca s Mihailovićem i Vasiljevićem završio je oko ponoći. Vođa četnika je na kraju odlučio da s Kalabićem i njegovim pratiocima pođe u Srbiju.

Uz put, nedaleko od potoka Udrulje i ceste Dobrun — Priboj na Limu, po unaprijed razrađenom planu, Kalabićevi spratiocis (oficiri Ozne) uhapsili su Mihailovića, a zatim ga sproveli u Beograd.

Odlomak iz djela: Đuro Rebić, Špijuni, diverzanti, teroristi, str. 60-68.

Priredio: Resul Mehmedović

Tags:

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS