" />
INTERVJU Gradimir Gojer: Broz je napravila fascinantnu knjigu o tome kako su ljudi činili dobra djela drugima

Dokle seže ljudska dobrota i u vremenu zla pokušao nam je dočarati redatelj  Gradimir Gojer postavljajući na En face scenu NPS komad „Sedam dana kasnije“, rađen po upravo tako nazvanoj knjizi Svetlane Broz: “Dobri ljudi u vremenu zla“ – u kojemu su uloge  ponijeli Mediha Musliović, Emina Muftić, Riad Ljutović, Amina Begović, Belma Salkunić i Dino Sarija.

Bio je to povod da našega redatelja zamolimo za razgovor.

Po drugi put ste se vratili djelu Svetlane Broz. Što je bila vaša motivacija?

-Svetlana Broz je napravila fascinantnu knjigu svjedočanstvenih proza o tomu kako su ljudi iz različitih etničkih grupa prelazili te barijere i činili dobra djela drugima u najtežim ratnim vremenima u Bosni i Hercegovini. Magnetično me prikuju te čudesno autentične ispovijesti za čitateljski stol, pa ne mogu satima poslije čitanja ovih krajnje dramatičnih proza ništa da radim, ne daju mi te iskrene ljudske ispovijesti ni snu na oči…

Napravio sam, istina, prije tri godine dramatizaciju i redateljski orkestrirao maloscenski teatarski akt koji nosi naziv, na šest svjetskih jezika prevedene knjige Brozove, Dobri ljudi u vremenu zla. Od premijere izvedene u prostoru SPKD Prosvjeta u Sarajevu, preko predstava u Mostaru, Kaknju, Tuzli, Baškom polju, na uglednom Festivalu kamernog teatra Risto Šiškov u Strumici (Makedonija) predstava je kod svih slojeva teatarske publike izazivala iste snažne emocije. Zato sam vjerovao da ću birajući i adaptatorsko-dramaturški djelujući u tkivu šest novih priča napraviti intrigantan dramaturški materijal, koji će uhvatiti glumce i djelovati na najskrovitije zakutke, emotivna struništa duše svakoga gledatelja. I nisam se prevario, glumački ansambl prigrlio je ovaj tekst i tako snažno se angažirao u njegovoj provedbi, da je moj posao redateljskog karaktera bio tek da sačuvam plemenite zasade zadanog minimalističkog stila… Na svakoj probi, a tako je bilo i na premijeri, uživao sam u glumački bravuroznim medaljonima, koji na pozornicu donose dobro u ljudima, golemo čovjekoljublje i elementarnu ljudsku dobrotu…
Jeste li zadovoljni načinom na koji je publika reagirala na predstavu?

-Na pres konferenciji dao sam naputak za publiku: prije predstave skoknite do prve trafike i osigurajte dostatnu zalihu maramica… Plakali su u pojedinim scenama i glumci, a o gledateljima da i ne govorim, ganuti primjerima ljudske dobrote u vremenima zla…

Apsolutno sam zadovoljan glumačko-gledateljskom interakcijom u predstavi Sedam dana kasnije.
Svake godine se vratite, makar jednom, sceni En face?

-Svojedobno, kao intendant Narodnog pozorišta Sarajevo, utemeljio sam Malu scenu En face. Red je da kao roditelj i dalje repertoarski i izvedbeno skrbim o svome čedu.

Vi ste toliko svestrano angažirana osoba da je gotovo nemoguće pobrojati sve ono čemu ste posvetili različita razdoblja svojega života. Redatelj ste, pjesnik, teatrolog, profesor, političar… Kako sve to u jedan život stane?

-Dan ima dvadeset i četiri sata. Ako ima dovoljno strasti i stvaralačkog erosa, sve ono što ste pobrojali, a čime sam se u životu bavio i bavim, može da se ostvari. Naravno, nerijetko žrtvujem san i aktivni odmor za dodatne količine tvoračkoga rada…

Kako je sve počelo u rodnom Mostaru?

-Imao sam sjajne učitelje i u formalnom ali i u neformalnom pogledu… Učili su me Skender Kulenović, Abdurahman Nametak, Vera Pregarc, Dragan Šaković, Mišo Marić, Safet Burina, učio sam i od Alije Kebe, Juse Nikšića, Mehe Sefića, Muamera Rine Kulukčije; svi su dometali svoj neprocjenjivi doprinos mom intelektualnom i stvaralačkom uzdizanju.

Fakultet ste završili u Sarajevu i vezali svoju daljnju sudbinu, uglavnom, za taj grad. Cijeli rat ste proveli u njemu, radeći.

-Posljednja riječ vašega upita je najznačajnija: radeći! Opsadu Sarajeva i agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu preživio sam radeći više nego i u jednom drugom periodu svoga života. To herojsko doba kulturnoga otpora najcrnjem fašizmu pamtim po Teatarskim molitvama za mir, po brojnim predstavama i drugim programima kojima su Kamerni teatar 55 i Sarajevski ratni teatar, čijim sam jednim od utemeljitelja, liječili dušu ranjavanog i dobrano poharanog grada podno Trebevića.

Sjećate li se prvih redateljskih koraka u teatru?

-Kako ne. Na trećoj godini studija teatarske i radijske režije u klasi profesora Josipa Lešića, a bio sam već i na četvrtoj godini komparativne književnosti koju sam studirao uporedo, postavio sam Gelderodov Escurial, a u Mostarskom teatru mladih iste godine postavio sam, čak, dvije predstave: Stražu pod Kozarom prema prozama iz sjajne Ćopićeve Bašte sljezove boje i Kosarina snoviđenja, predstavu poetskog teatra prema versima Maka Dizdara iz njegove knjige Kameni spavač

A svojih najdražih režija, općenito?

-Krleža Kraljevo, Turrini Krčmarica, Sterija Rodoljupci, Dostojevski Braća Karamazovi, Pavić Petkutin i Kalina, Kiš Grobnica za Borisa Davidoviča, Horozović Soba, Kiš Drveni sanduk Tomasa Vulfa, Lukić Bašeskija, san o Sarajevu

Što čini dobrog redatelja? Koje osobine?

-Za mene na prvom mjestu je etika. Potom osjećanje za prostor, uzorna literarna, likovna i glazbena izobrazba. Etika se pogubila, pa uzalud nam talenti i znanja vezana za ove druge komponente koje sam spomenuo…
Poeziju ste relativno kasno počeli objavljivati, ali iza vas je zavidan broj stihozbirki…

-Od prve, Večernje ispovijesti do posljednje Svjetline Laništa, koja još nije niti promovirana, mislim da pišem jednu jedinu knjigu, u koju ulaze, uranjaju i traju moja najdublja osjećanja. Ta čudesna lirska struništa progovaraju, ponekad kriknu…

Pisali ste i libreta za balete?

-Počeo sam to raditi unekoliko naopako, slušao sam predivnu glazbenu svitu Đela Jusića i bilježio svoje vizualne  asocijacije. Tako je nastao libreto za komorni balet Dubrovački kantuni; potom sam najklasičnije ispisao libreta za balete Katarina, bosanska kraljicaOmer i Merima, te za balet Maskerata inspiriran Krležinim dramoletom. Objavio sam i knjigu libreta za balete, ali i nisku baletoloških studija Ili savršenstvo ili promašaj.

Svoje znanje prenosili ste i mladima na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu?

Predavao sam dva predmeta: Teatarsku i radijsku režiju i Historiju teatarske režije na ASU u Sarajevu, kao i predmet Historija drame i teatra na Fakultetu humanističkih nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Vodio sam i izveo klasu redatelja, među kojima ističem redateljku Lajlu Kaikčiju…

Mislite li da je doista važno baviti se politikom, kako se ona ne bi bavila nama?

-Mislim, ali politika zahtijeva angažman cijelog čovjeka dvadeset četiri sata svakodnevno… Nešto o tome reći će i moja knjiga na kojoj upravo radim – Šapat Bosne i Hercegovine

Dobitnik ste brojnih nagrada…?

-Tri su vrste nagrada i priznanja: za teatarski rad, za literarna postignuća i za antifašistički angažman.

Jeste li sretan čovjek? Što vas čini sretnim?

-Manje- više zadovoljan sam čovjek. Sretnim me čini kada mogu nekome pomoći, makar i minimalno.

Pripremate li nove stvaralačke pothvate?

-Ukoliko me zdravlje ne izda trebao bih na sceni tuzlanskog Narodnog pozorišta postaviti Krleža-Štivičićevu Pijanu novembarsku noć, a za produkciju Centra kulture i mladih Općine Centar u sarajevskoj Jelićevoj ulici raditi ću Hadžićevog Državnog lopova.

Pozovite čitatelje u teatar… Zašto treba posjećivati kazalište?

-Moramo svakodnevno svoje krhke ljudske organizme detoksicirati od enormne fašizacije koja je zahvatila Europu. Ništa nije bolje od kazališne magije za pojedinačne i kolektivne katarze…

Tags: , ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS