" />
Ponedjeljak, Juli 22, 2019
Banner Top
Dževdet Tuzlić: Novinari su svojevrsni svjetionici boljeg vremena, nepresahle nade

Sjećam se kako nam je naš profesor Skender Kulenović govorio da je strašna kazna svakome čovjeku ako mora raditi cijeloga života posao koji ne voli.

Glasoviti bh. novinar Dževet Tuzlić, i mi, njegove kolege, koje radimo uglavnom za rubriku Kultura, čini se pošteđeni smo te kazne.

Radimo ono u čemu uživamo. U knjizi „Život na stiku“ Tuzlić je progovorio o 40 godina rada za radio, tv i tiskane medije. Knjiga je predstavljena na Mostarskom proljeću 2019. Bio je to povod za razgovor.

Je li istina da je novinarstvo strast i da je ‘skidanje’ s novinarstva jednako teško kao odvikavanje od droge?

-U filmu „Buntovna kraljica“ Jospepha Kane-a Barbara Stanwick kaže na jednom mjestu kako je „davno izabarala svoj put i taj sat se više ne može vratiti“. Ni meni nema povratka. Ne bih mijenjao novinarstvo niti kakvom drugom profesijom.

Prije pet godina kazali ste mi u sličnoj prilici kako ste život posvetili ljepoti. Jesu li ljudi uopće svjesni koliko je važna uloga dobroga novinara, poput mosta između umjetnika i „konzumenta“ njegovog djela?

-Možda ljudi o tome ne razmišljaju često, ali sam duboko uvjeren da je to istina. Srećem ih na ulici, u tramvaju, na putovanjima po malim i velikim gradovima. I godi mi kada spoznam da u novinarima vide svojevrsne svjetionike boljeg vremena, nepresahle nade. Išao sam nedavno preko Vlašića kroz Skender Vakuf, pa prema rodnom Kotor Varošu i na raskršću dva puta, a putokaza nema, pitam slučajnog prolaznika kojim putem dalje. On me gleda i pita me: a da li si ti onaj spiker sa televizije!? I pokaza mi put. Moram reći kako sam ponio prekrasno osjećanje iz te bosanske provincije.

Radili ste za sve vrste medija… No, počeli ste s radiom. Je li točno da je to najtopliji medij?

-Radio je i za mene bio kutija u kojoj su živjeli mali ljudi koji govore, pjevaju,

plešu… I pamtim ga kao svojevrsnu jeku iz dvorišta, bašta, simsa otvorenih prozora u provinciji nedjeljom, kada bi očevi slušali prenose nogometnih utakmica. Da će mi radio postati opsesija, nisam ni slutio. Jer sam kao banjalučki gimnazijalac o novinarstvu tek maštao. I kada sam stekao status volontera na sarajevskom 202 programu snovi su se ostvarili, zavolio sam radio. I nisam ga nikada ni prestao osjećati najvažnijim medijem u kojem sam radio.

Pričajte nam o svojim početcima…

-Kao brucoš tragao sam za izazovima, pa se bio prijavio na konkurs za saradnike u Sportskim novinama. Ali će me sudbina odvesti drugdje. Bilo je subotnje prijepodne. Nakon položenog kolokvija iz Političke ekonomije kod smjernog i tihog profesora Save Prelevića, kolega sa godine Ibrahim Ganović, koji će se na Televiziji Sarajevo baviti režijom, predloži mi da se prijavimo na testiranje za volontere na ”dvjestodvojci”. Krenemo skupa do ulice Danijela Ozme 7. Bilo je oko 250 kandidata, odabrano je 17. Ali ono što ću pamtiti kao važan detalj u novinarskoj biografiji čiji su se detalji tada počeli upisivati, bila je prva napisana i objavljena vijest 3. oktobra 1975. godine na Sarajevu 202. Bili su tada u modi srednjoročni planovi, pa sam pisao o modernizaciji saobraćajnica u opštini Centar. No ubrzo, kultura će postati oblast kojoj ću se prikloniti. Jasna Lukačević-Bijedić poslala me da ispratim gostovanje Predraga Matvejevića u Domu JNA. Donio sam priču sa izjavom, i to je bio moj prvi prilog iz sfere kulture na talasima ”dvjestodvojke”, koja je bila lider novog senzibiliteta u bh. žurnalizmu. Novinari Sarajeva 202 unosili su svježinu u radijski izraz, bio je to moderan, ali i društveno angažiran i odgovoran medij. Tome svjedoči i činjenica da je ta moja generacija, iz druge polovine 70-tih, dobila i najveće društveno priznanje u Sarajevu – kolektivnu ”Šestoaprilsku nagradu” 1977.godine, glavni urednik bio je Zlatko Prlenda. ”Dvjestodvojka” je bila istinska laboratorija nadolazećih novinarskih lidera, za što zasluga pripada mojim prvim učiteljima radio žurnalizma Ziji Dizdareviću i Bati Zurovcu.

Uslijedio je angažman na televiziji? Je li privikavanje bilo teško?

-Na televiziju sam došao tek u trećem milenijumu. Oktobra 2001. godine. Nešto malo TV uskustva sam imao radeći neke priloge za nekadašnju TV Sarajevo, jer su honorari bili više nego pristojni. A kad sam došao na FTV sve je krenulo spontano, televiziju nisam doživljavao kao nešto posebno drugačije od radija. I tako sam se i odnosio prema poslu. Kamere me nisu mnogo obvezivale, nisam ih uzimao kao presudan faktor za ono što želim saopštiti. Nisam pažnju posvećivao šminci, feniranju, kravatama… Kad bih došao u šminkernicu sve se završavalo za tren, jer su te krasne cure koje tamo rade uvijek govorile kako je najvažnije da sam SVOJ, te da neko lickanje, frizura… mogu samo da oduzmu dio moje prirodnosti. I tako je sve do danas. Rijetko stavim kravatu. Ponekad na SFF-u, u zavisnosti od stila sagovornika. Tek da ne bih odudarao. Sva moja pažnja je uvijek okrenuta spontanim pitanjima sagovorniku.

Paralelno ste pisali za tiskane medije… Koliko noći niste spavali?

-Nerijetko je noć najbolji dio dana. Pisati noću je vrhunac koncentracije, mira, tišine, nema sastančenja, nema telefonskih poziva. Pa je bilo neprospavanih noći, nema sumnje.

Kada se osvrnete na sve to, kojih se susreta najradije sjećate? Koji su umjetnici ostavili najdublji dojam?

-Bilo ih je mnogo. Ali neke od najvažnijih pamtim iz vremena kada sam boravio na specijalizaciji u Pragu. I tamo se sretao sa češkim „unutarnjim disidentima“, primjerice piscem Bohumilom Hrabalom, scenaristom filma „Strogo kontrolirani vlakovi“, za kojeg je Jiri Menzel dobio Oscara. Pa je i Menzel na spisku tih nezaboravnih sagovornika. Takodjer filmska rediteljica Vera Chitylova, pa Predrag Matvejević… Oliver Stone me je na kraju razgovora zagrlio i time izrazio svoje zadovoljstvo mojim pitanjima u razgovoru koji smo vodili uživo prilikom njegova boravka na SFF-u, Igor Mandić, koji nikada i nikome nije ništa uvijeno rekao, već uvijek kritički snažno i nedvojbeno, prilikom našeg razgovora u sarajevskom „Brazilu“, čvrsto mi je stisnuo ruku i rekao da nikada tako spontan razgovor nije vodio i na bolja pitanja odgovarao. Palestinski pisac, na žalost preminuli, Mahmoud Darvish je slično postupio, njegov sunarodnjak, poznati reditelj Ellia Suleiman me je sreo godinu dana nakon našeg razgovora, bilo je to u Cannesu, kako bi se zahvalio na prekrasnom osjećanju koje je ponio sa intervjua kojeg smo radili. I mogao bih nabrajati još mnogo situacija s raznim velikanima umjetničke scene.  

Koje su Vas teme najviše zanimale? Što ste očekivali od dobrog intervjua?

-Uvijek je važno sagovorniku prići s neke tople ljudske strane, bez knjiških pitanja, bez pametovanja. Uvijek sam se držao jedne Krležine opaske kako na glupa pitanja ne može dati pametan odgovor. Uvijek sam težio da odgovori budu slika unutarnje duše mojih sagovornika, da ih upoznamo onakvima kakvi jesu u svojoj suštini, a ne potvrda činjenica koje možemo naći u Wikipediji. Teme iz kulture su, naravski, predominantne u mojoj karijeri, ali sam se bavio i temama iz politike, socijalnim temama… ratnom zbiljom 1992. godine…

Kamo ste sve putovali? Što su Vam ta putovanja donijela? Kako i koliko su se širili vidici?

-Putovao sam na zapad najčešće. Odlazio na festivale filmske, pozorišne ili likovne suštine u Cannes, Berlin, Rotterdam, Veneciju, Wiesbaden, Solothurn, Graz, Beč, Rim, Oberhauzen, Pariz, Brisel, Lille, Prag, bio u Americi dva puta… nekada su to bila studijska putovanja… ali nikada se nisam vratio bez dokaza u formi radio ili TV priloga.

Nedavno sam se vratio sa filmskih festivala koji su geografski na istoku. U Tehranu, a onda u Kazanju, u ruskoj republici Tatarstan, gdje sam bio član Žirija. Bilo je baš baš krasno. I sjetio se jedne rečenice koju sam prije 20-tak godina čuo od Libanonca koji živi u Washingtonu. Pa mi je, pojašnjavajući značaj i važnost američkog Senata, rekao kako je na vrhu kupole od zlata djevojka, čiji pogled je usmjeren prema istoku.

  • Zato što sa istoka dolazi sve najljepše, rekao mi je tada.

Boraveći u Iranu i Tatarstanu , uvjerio sam se u tačnost njegove rečenice. 

 Što Vaša knjiga zapravo sadrži? Kako je koncipirana? Stane li doista cijeli radni vijek na jedan stik? Što ipak ne može stati?

-Kao svjedok vremena, bilježio sam i objavljivao na radiju, televiziji i pisanim medijima, te objedinio u jedinstvenu dokumentarnu publikaciju koja svjedoči o kulturnoj zbilji protekle 4 decenije, kroz članke, prikaze, osvrte, razgovore, arhivske artefakte, faksimile, fotografije… To je ukoričeni dokument o vremenu i svojevrsni hod kroz vrijeme, u kojem protagonisti zorno svjedoče o sebi, govore o svojim umjetničkim vizijama, idejama, rezultatima… Posebna dragocjenost spisak je arhivske, audio i vizualne, građe koju podastirem kao sačuvane izvore u Arhivu javnog servisa BiH u kojem sam proveo skoro sve godine svog novinarskog i uredničkog staža. Na 507 stranica knjige, čiji je sastavni dio Index imena na skoro 20 stranica, a koji sadrži 3.317 imena, nalaze se i 193 fotografije, koje na svoj način približavaju ključne aktere kulturne scene u BiH i u svijetu.

A stik je moj ironijski otklon prema vremenu novih tehnologija koje nas gutaju na razne načine, a sve što se piše, govori, snima… sve možeš nositi u džepu, na jednom stiku. A ja sam konzervativnijih shvatanja, meni je miris papira ono što mi treba. I stalo je dosta činjenica na stik koji je bio baza materijala unesenih na stranice knjige. Koncipir ana je hronološki, ali ne baš doslovno. Prati vremenske periode koji su važni u mojih proteklih 40 godina profesionalnog rada, ali i svih 44 ako tome pridodam volonterske godine na Sarajevu 202.

Jesu li neke želje još ostale neispunjene na poslovnom planu?

-Na to pitanje ne znam odgovor. Teško je reći da se sve realiziralo, sigurno je dosta toga ostalo.

Kako doživljavate Mostarsko proljeće kao manifestaciju koju već godinama pratite?

-Mostarsko proljeće je primjer uzorne manifestacije koja jednako drži do programa koje koncipira i ljudi koji su akteri tih zbivanja. Uspjelo je stati rame uz rame sa drugim najznačajnijim kulturnim manifestacijama i biti primjerom regionalne saradnje, okupljanja, širenja pozitivnih vibracija prema svima.

Tags: , ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS