" />
Subota, Oktobar 19, 2019
Banner Top
Aluminij – puni privatni džepovi suzama ne vjeruju

Mostarski ʽgigantʼ je rupa bez dna, strateška firma koja nema strategije, osim za kratkoročno preživljavanje do novog krika

Nagledali smo se toga mnogo puta u Bosni i Hercegovini, ali najfriškiji slučaj s ne baš friškim vapajem mostarskog Aluminija najočitiji je primjer kako nesposobna i nezainteresirana država izjeda samu sebe. Mostarski gigant, div i kako sve nisu zvali to posrnulo poduzeće, na koljenima je ili u problemima (da ne koristim nešto zvučnije, ali stvarnije) do grla, zato što ga, kao državno poduzeće, uništava država preko državnog poduzeća i svojeg nemara, piše Berislav Jurič za Al Jazeeru.

Nagledali smo se i toga državnog samoranjavanja i samoizjedanja svega što je vrijedno. Nagledali smo se i probranih spašavanja žrtava u kojima su, redovito, odabrani bili pobjednici. No, nismo do sada vidjeli emotivnije obraćanje direktora jedne firme u Bosni i Hercegovini. Uz suze, jedva, Dražan Pandža, koji je rekao da je u ruke uzeo krumpir kojeg nitko nije htio, promucao je kako je ovo konačan kraj. “Možemo samo biti tužni i možemo reći da smo izgubili ovu kompaniju”, rekao je Pandža.

A jednako tako emotivan i na rubu suza bio je Pandža u listopadu prošle godine, kada je potpisniku ovih redova u intervjuu priznao kako je nekadašnji mostarski div, gigant, pokretač regije – kako li ga sve već nisu zvali – na još jednom rubu. No, suze nisu pomogle upravi, niti su doprle do onih do kojih su trebale doprijeti. Suzama se ne pokreću turbine. Viši i visoki ciljevi zasjene uvijek stvarne probleme, a Aluminij je, kako je nekada bio rekorder po ekonomskim ciframa, postao rekorder po objavama da ne može dalje, po vapajima da se gasi i da mu treba ruka spasa.

GODINE RAZVUČENOG UMIRANJA
Ruke koje su ga spašavale, iz ovih ili onih razloga, sad su se povukle uz tijelo, pipajući svoje džepove. U takvim džepovima, naravno, uvijek ima mjesta. Aluminij je rupa bez dna, strateška firma koja nema strategije, osim za kratkoročno preživljavanje do novog krika. Zbog toga se, dobro začinjena politikom, sapunica oko Aluminija svakog dana zahuktava i raspleti se zapetljavaju iz sata u sat. Iz utrke da mu se okrenu leđa, odjednom se javljaju utrke da ga se spasi i tako u baca začarani krug u kojem se manta samo onima što izdržavaju stvarne vrućine i vatru koja gori pod njihovim radnim mjestima.

Aluminij se ni po čemu ne razlikuje od drugih državnih poduzeća. Mislilo se, unatoč neprestanim krikovima o spasu – a ova država ionako neprestano vrišti kako ju treba spasiti – da nikada neće doći kraj i da je Aluminij rupa kojoj se neće doći do dna. Ni za uzimanja, ni za davanja. Tvrtka je to iz koje se, a revizije su to dokazale, izvlačilo po potrebi, ali o čemu mnogi šute, i uvlačilo one – i za novac, i na lijepe oči, priča se – koji su sretniji i vještiji i nekome bliži kad je u pitanju zapošljavanje na jaslama.

Mijenjale su se uprave i ljudi koji su branili nečije interese i držali oči u dijelovima u koje su se mogle zavući ruke. Svi od reda su govorili kako su oni prije njih bili gori i kako su došli stvari vratiti na pravo mjesto. No, mjesta za Aluminij više nema u pravim mjestima. Ako preživi – a po tko zna po koji put govore i da hoće, i da neće – zajamčen mu je pad s mjesta lidera na mjesto novorođenčeta koje će ponovno učiti hodati. A ako nauči samo i puzati, bit će to bolje od ovoga izgrizenog dahtanja i na godine razvučenog umiranja.

SPUŠTANJE NA JOŠ JEDNO DNO
Ne treba se lagati, Aluminij je, kao i svako drugo državno poduzeće, platforma za potkusurivanje, uvjete i tiha plaćanja usluga koje ne vide oni koji krvare za to. Ispisale su se povijesti a da se Aluminiju pripisivao isti kraj o kojem se sada priča. U probleme se upadalo nesvjesno i svjesno, iz neznanja i iz znanja kako najbolje upasti a da lažni bacači šupljih pojaseva za spašavanje izvuku plijen skrivenom mrežom.

Tužno je što su svi ribari, kad su shvatili da se more pregrijalo od silnog povlačenja, duboko uzdahnuli i stavili maske šutnje na lice. Zaronili su u nijemost, koja, nakon silovitog šuškanja novcem, nastupi na sceni. Javnost, koje se tiče rad Aluminija, zamjerala je i Vladi entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, koja je neumorno prala ruke, i dužnosnicima koji se kunu u predznak, ali ga zagube u reverima baš onda kad se očekuje da se pokažu. Nije, nažalost, velikih riječi palo, nakon krupnih suza aluminijskog kraja. Tek kad je završila utakmica, prepuna crvenih kartona, u kojem je Aluminij, poraženi klub, trpio napade bez golmana, neki su tobože podigli glasić i ruke.

A ruke s predznakom su za neki drugi sporni projekt, ako je vjerovati tvrdnjama iz neobične struje Hrvatskog narodnog sabora, dignute pod uvjetom da se dignu za spas utopljenika u Mostaru. No, nakon dizanja, uslijedilo je spuštanje na još jedno dno. Izdana su partnerstva, preveslani dogovori i izdani oni u čije se ime sjedilo toliko godina uz trubljenje o branjenju vlastitog stada.

RADOVANJE TUĐOJ NESREĆI
S pravom se, oni koji još imaju snage postavljati upitnike, pitaju što su radili oni s hrvatskim predznakom po pitanju spašavanja prenašminkanog ponosa tog predznaka. S druge strane, također s pravom, ne zadirući puno u pravila velikih poslovanja, padala su pitanja kako to vlasnik s malim V, odnosno Federacija sa sve manjim F, može krpiti sve rupe u drugim poduzećima, istodobno biti sama sebi najveći dužnik i gledati kako joj jedina ruka na jugu odumire i suši se za još jednu pljusku.

A bez obzira na sva slova koja će se trošiti na ovu temu, umrijet će mostarski Aluminij u svim onim ponosima kojim su se kitile sve strane i sva uvjerenja. Preživjeli smo, možda, veće rezove u životu, ali ono što nas treba zabrinuti, pored odumiranja industrije zbog sve većih igrača, odumiranje je ljudskosti.

Na vijest o još jednom izdisanju Aluminija, slijedili su komentari odobravanja i likovanja. Nevjerojatno je da su u ovoj napaćenoj zemlji jedini gori od onih što uništavaju nekadašnje gigante oni koji se raduju nečijoj nesreći samo zato što će zaplakati netko drugi i mrvicu drugačiji

Tags: ,

Related Article

ARHIVA SVIH VIJESTI:

PRATITE NAS